Sava Vladislavić Raguzinski (oko 1668/1670–1738) predstavlja jednu od ključnih ličnosti rane moderne diplomatske istorije Ruskog carstva. Njegova aktivnost obuhvata obaveštajni rad, trgovačke misije, diplomatske pregovore sa Osmanskim i Kineskim carstvom, kao i značajan uticaj na kulturne tokove u Rusiji u epohi Petra Velikog. Poseban istorijski značaj ima njegova uloga u zaključenju Kjahtinskog ugovora 1727. godine, prvog sveobuhvatnog sporazuma kojim je utvrđena istočna granica između Rusije i Kine. Cilj ovog rada jeste da, na osnovu dostupne istoriografske građe, predstavi životni put, diplomatsku delatnost i dugoročan geopolitički uticaj Raguzinskog.
- Uvod
Figura Save Vladislavića Raguzinskog (oko 1668/1670–1738) zauzima izuzetno mesto u istoriji ruske diplomatije, međunarodnih odnosa sa Osmanskim carstvom i Kinom, kao i u istoriji balkanskih političkih veza sa Rusijom. Rođen u Hercegovini, obrazovan u Dubrovniku, Vladislavić je u službenoj ruskoj dokumentaciji poznat kao „Savva Lukič Vladislavič-Raguzinskiй“, dok sam sebe u privatnoj prepisci naziva „Ilirskim grofom“, koristeći termin „Ilir“ kao uobičajeni naziv za Južne Slovene u XVIII veku.
- Poreklo, obrazovanje i rana delatnost (1668–1702)
Vladislavić potiče iz ugledne hercegovačke porodice, verovatno iz Jasenika. Osnovno obrazovanje stiče u Dubrovniku, gde usvaja više stranih jezika, uključujući italijanski, grčki, latinski, turski i kasnije ruski. Krajem XVII veka aktivno se bavi trgovinom u Dubrovniku i Veneciji. Tokom tog perioda stupa u kontakt sa političkim predstavnicima Mletačke republike, sa diplomatama Svete stolice, kao i sa južnoslovenskim intelektualnim krugovima.
Prvi posredan kontakt sa Rusijom uspostavlja oko 1698. godine, preko Đorđa Brankovića. U Rusiju prelazi najkasnije 1702. godine, kada ulazi u službu Petra Prvog.
- Diplomatske misije i obaveštajni rad (1702–1711)
Odmah po dolasku u Rusiju Vladislavić je angažovan u poslovima koji podrazumevaju diplomatske kontakte sa zemljama Mediterana i Osmanskim carstvom. Poznavanje jezika, trgovačkih tokova i osmanskih institucija čini ga idealnim posrednikom u osetljivim pregovorima.
Istoriografija sve češće ističe da je upravo on postavio temelje organizovane ruske obaveštajne službe, naročito u oblastima koje su se odnosile na Crno more i Bliski istok. U tom kontekstu dobija i službenu apanažu od 325 rubalja godišnje, namenjenu „crnomorskom obaveštajnom radu“. Ova činjenica je jedan od najranijih dokumentovanih primera institucionalizovane isplate za obaveštajne zadatke u ruskoj istoriji.
Petar Veliki nagrađuje ga za zasluge na više nivoa:
- poklanja mu dvorac u Moskvi, na reci Pokrivna,
- dodeljuje mu pravo slobodne trgovine na 10 godina,
- a potom tu povlasticu produžava na neodređeno vreme.
- Balkanska politika i „Ilirski grof“ (1704–1711)
Kao Ilirski grof, Vladislavić intenzivno razvija diplomatske i političke kontakte sa pravoslavnim narodima na Balkanu. Održava veze sa:
- Srbima u Habzburškoj monarhiji,
- Pećkom patrijaršijom,
- vođstvom plemena u današnjoj Crnoj Gori,
- kneževinama Vlaškom i Moldavijom.
Poseban značaj ima njegova uloga u podršci srpskim ustancima u Brdama i Crnoj Gori. U Rusiju dovodi i više mladih Srba, među kojima je i Mihailo Miloradović, predak potonjeg čuvenog generala Mihaila Andrejeviča Miloradovića.
1711: Misija na Balkan uoči Prutske kampanje
Petar Veliki, uoči ruskog napada na Osmansko carstvo 1711. godine, šalje Vladislavića u Vlašku i Crnu Goru sa zadačom pripreme ustaničkih pokreta koji bi podržali rusku ofanzivu. Ova misija predstavlja jedan od najranijih primera kompleksnog koordinisanja ustaničkih pokreta i carske vojne politike na Balkanu.
- Misije u Italiji i na Zapadu (1715–1718)
U periodu 1715–1718. Vladislavić boravi u Mlecima i potom u Rimu. Zadatak mu je da:
- uspostavi kulturne i trgovačke veze sa zapadnoevropskim dvorovima,
- nabavi umetnička dela, knjige i rukopise,
- posreduje u diplomatskim kontaktima Ruskog carstva sa Svetom stolicom i italijanskim državama.
Njegov kulturni rad iz ovog perioda postaviće osnove za kasnije razvojne faze ruskih biblioteka i muzeja.
- Ambasador u Kini i Kjahtinski sporazum (1725–1728)
Godine 1725., odmah nakon smrti Petra Velikog, Vladislavić je postavljen za vanrednog i opunomoćenog ambasadora u Kini. Put nanosi preko Sibira, a u Peking stiže 1726/1727. godine. Glavna misija je bila:
- razgraničenje Ruskog i Kineskog carstva,
- regulisanje pitanja trgovine,
- uspostavljanje stalnih diplomatskih odnosa.
- Kjahtinski ugovor (21. oktobar 1727)
Rezultat misije bio je Kjahtinski sporazum, koji je za evropsko-azijsku geopolitiku imao višedecenijski značaj. Ovim ugovorom:
uspostavljena je stabilna i jasna granica između Rusije i Kine;
- otvoren je trgovački punkt Kjahta, koji će postati centar rusko-kineske razmene;
- postavljeni su temelji ruske diplomatije na Dalekom istoku.
Granica utvrđena 1727. godine ostala je u primeni više od jednog veka, što potvrđuje kvalitet pregovora koje je vodio Vladislavić.
- Poslednje godine i smrt (1730–1738)
Po povratku u Rusiju 1730. godine, Vladislavić nastavlja da deluje kao savetnik državnog vrha, naročito u pitanjima koja se odnose na Kinu, Osmansko carstvo i balkansku politiku. Živi u Sankt Peterburgu, gde razvija kulturne veze, prikuplja rukopise i podržava naučne projekte.
Preminuo je 17. juna 1738. godine i sahranjen u Aleksandro-Nevskoj lavri, jednom od najprestižnijih sakralnih kompleksa Ruskog carstva.
- Zaključak
Sava Vladislavić Raguzinski predstavlja izuzetan primer balkanskog intelektualca koji je svojim obrazovanjem, diplomatskim veštinama i političkom intuicijom presudno uticao na međunarodne odnose u XVIII veku. Kao osnivač ruske obaveštajne službe, kao pregovarač sa Osmanskim carstvom, Vatikanom i Kinom, kao kulturni posrednik između Istoka i Zapada, on ostaje jedna od najznačajnijih i najsloženijih ličnosti svog doba.
