Jutro je bilo bez boje.
Nebo sivo, zemlja mokra, a između njih — čovek koji se vraća.
Išao je polako, s ranjem na ramenu, sa koracima koji su više pamtili nego išli.
Zvao se Ilija.
Posle četiri godine rata, četiri zime bez ognjišta, četiri leta bez roda, konačno je video brdo iznad svog sela.
Miris dima dopirao je s druge strane doline. Nije znao da li je to dim iz kuće ili dim iz sećanja.
Zastao je.
Kraj puta, u travi, ležao je zarđali bajonet, napola u zemlji. Pogledao ga je kratko, pa ga ostavio gde jeste.
„Dosta si u njoj bio,“ promrmljao je.
Selo je ćutalo.
Nije bilo laveža pasa, ni dece, ni zvona s crkve. Samo vetar koji je nosio slamu po putu.
Kad je stigao do kuće, vrata su bila zatvorena, ali ne zaključana.
Krov napukao, zidovi oguljeni. Na ognjištu — hladan pepeo.
Sjeo je.
Nekoliko trenutaka samo je gledao vatrište.
Onda uze šaku pepela, protrlja ga među prstima i tiho reče:
— Eto me, majko. Kasnim, al’ stigoh.
Na polici, pokraj prozora, stajala je stara glinena posuda s usahlim bosiljkom.
U uglu — plug, naslonjen na zid, zarđao.
Prišao mu je, prešao rukom preko metala.
„Znaš, druže,“ šapnu mu, „ti i ja smo se odrekli istog posla.“
Napolju, vetar je nosio prašinu, a negde daleko čuo se prvi crkveni zvon nakon dugo vremena.
Ilija izađe pred kuću. Pogled mu se izgubi preko njiva — iste one koje je orao pre rata, sada obrasle korovom.
Kleknuo je, uzeo grumen zemlje i prislonio ga na čelo.
Zemlja je bila hladna, ali živa.
— Još dišeš, stara moja. Još si tu.
Suza mu skliznu niz obraz, tiho, bez trzaja.
Nije to bila suza tuge.
Više nešto kao znak da još uvek može da oseća.
Te noći, zapalio je vatru.
Plamen se digao stidljivo, kao dete koje ne zna da li sme da se raduje.
Sedeo je kraj ognjišta i gledao u iskre kako lete prema dimnjaku.
Svaka iskra, mislio je, bila je ime nekog od onih koji se nisu vratili.
Kada je vatra dogorela, ostala je samo tišina.
U toj tišini, čuo je kako kuća diše.
Selo je opet živelo, ne glasno, već tiho — kao zemlja posle pljuska.
Ilija se nasmeja.
Prvi put posle godina.
— Eto, opet ćemo orati, moja zemljo.
Samo ovaj put — bez zakletve, bez zastave.
Samo da rodiš. Samo da ćutimo zajedno.
I dok su se prve zvezde rađale nad selom, činilo se da se i sam vazduh umorio od reči.
