Kažu da je nekada u dolini Ribnice živelo čudno stvorenje koje su meštani zvali Vodeni čuvar. Nije bilo ni riba ni čovek, ni životinja ni senka. Viđali su ga samo oni koji su znali da poštuju reku – pastiri koji nisu prljali vodu, žene koje su dolazile da operu rublje u tišini, ili deca koja su se na izvoru umivala bez galame.
Jedne godine, bogati trgovac iz Valjeva požele da skrene tok reke Ribnice i napravi sebi mlin. Meštani ga molili da to ne čini – „Ribnica je dar, ne diraj joj put“, govorili su mu. Ali trgovac nije slušao.
Kada su radnici počeli da prekopavaju obalu, pojavila se voda koja je tekla uzbrdo, kao da prkosi zemlji. Iz nje se izdvojio obris, visok i tanak, kao čovek, ali bez lica – samo dve svetle tačke gde su oči trebalo da budu.
Radnici su pobegli, a trgovac je ostao sam. Čuvar reke priđe i samo jednom rukom dodirnu obalu. Tlo se zatvori, a reka povrati svoje staro korito, kao da nikada nije bilo dirano.
Od tada, kažu, Ribnica teče kako je teča oduvek. A onoga ko pokuša da je skrene ili zarobi, voda upozori – prvo tihim šumom, pa talasom bez povoda… A ako ni to ne pomogne, pojavi se Vodeni čuvar.
U Mionici i danas stariji kažu: „Ribnicu možeš da pređeš, ali je ne smeš da povrediš.“
Foto: Ilustracija/ Aleksandar od Beograda
