U stara vremena, kad je čovek još slušao vetar kao što sluša majku, a sneg kao starca, živela su tri brata na nebesima: Đorđe, Arhanđel i Mrata.
Svako od njih imaše svoju službu — Đorđe da budi proleće i oslobađa zelenilo, Arhanđel da prati duše na putu kroz svetlost, a Mrata…
Mrata dobi najtežu službu: da čuva red u zimi i pravdu među ljudima i životinjama.
Beše Mrata strog, ali ne od tuge, već od brige. Voleo je svako živo stvorenje, ali znao je da je zima lukava: ako je pustiš da vlada bez mere, sve će smrznuti; ako je previše stegneš, zemlja se neće probuditi.
I tako, kada je Bog podelio braći službe, Mrata se samo prekrsti i reče:
— Kud ja pođem, red će ići pre mene.
I tako i bi.
Noć kad se Mrata spustio na zemlju
Kažu da se jedne mrazne noći, uoči svog dana, Mrata zaodenuo belim plaštom od hladnog vetra i sio sa neba da obiđe narod. Prešao je preko putanja gde se sneg nije gazio od Petrovdana, zašao u svaki sokak i svaku štalu.
Gde god bi ušao, životinje bi utihnule, kao da osete da je došao onaj koji ih čuva.
U jednu kuću, kažu, zatekao je čoveka kako oštri nož nad telećim kopitom. Ne iz zlobe, već iz sirotinje — u kući deca gladna, a vol slab. Ali Mrata podiže pogled ka čoveku i reče glasom koji je bio mek kao sneg, ali težak kao sud:
— Ko krv proliva u moj dan, taj zimom neće oladiti, niti će mu dom u miru zimovati.
Čovek baci nož, prekrsti se, i klete se da više nikada na Mratindan neće ni muvu udariti.
Od te noći, govore ljudi, u tom selu nijedna stoka nije bivala bolesna preko zime, jer je Mrata pogledao dom i ostavio mir.
Kako je Mrata zavezao zimu
Kad je obišao sve kuće, Mrata je stao na raskršće gde se susreću severni i južni vetar. Tamo je razvio tri zlatne niti — jednu od snega, jednu od mraza, jednu od tišine. Zatim ih je spleo u tanak konac i zavezao ga oko zime, da ne besni, da ne juri, da ne čupa krovove i ne trese kosti.
Zato narod i danas kaže:
„Stigo Mrata — veza zimu, pa se smiri.“
Mrata i vukovi
Nije bilo dana da Mrata ne pomisli na zveri koje lutaju ledinama. Kad god bi se vukovi okupili u šumskom mrazu, pojavio bi se pred njima u obliku visokog, belog čoveka.
— Braćo šumska — govorio je — ne idite k ljudskim stadima. Idite u dubinu, gde vam je put. Ko se mene drži, neće gladovati.
I vukovi bi ga slušali, jer Mrata nije bio svetac koji vlada strahom, već onaj koji vlada pravdom.
Od tada su Mratinske noći postale vreme mira između čoveka i zveri.
„Mrata ih drži“ — govorilo se — „i vuk neće preko Mratindana k stoku.“
Mratin blagoslov
Pri rastanku sa zemljom, Mrata bi svakoj kući ostavio nešto nevidljivo: mir u uglovima sobe, toplinu u ognjištu, i jedan nevidljivi beleg na čelim životinjama.
Ko je taj beleg poštovao, tome je zima bila blagoslov, a ne kazna.
I sad, kad se približi taj dan, stari ljudi kažu deci:
— Ne diraj stoku. Mrata gleda. Strog je, ali pravičan. Kao sama zima.
A sneg kad padne uoči Mratindana, pada kao da zna za koga pada.
Foto: Ilustracija/ pixabay
