U davna vremena, kada su gradovi još slušali idole, a zvezde se činile bližima nego ljudi, živeo je u Iliopolju Misirskom bogat i moćan čovek po imenu Dioskor. Imao je samo jedno čedo – kćer Varvaru, lepu kao jutarnja svetlost i mudru kao tišina pred molitvu. Bojeći se sveta i zavideći sudbini, zatvori je otac u kulu visoku, da je ne vidi sunce ni ljudi, da joj um ne ode dalje od zidova koje je sam podigao.
U kuli joj dade sve što telo želi: sluškinje, zlato, ugodnosti i idole da im se klanja. Ali dušu Varvarinu nije mogao zatvoriti. Kroz prozor kule gledala je zemlju kako ćuti i nebo kako govori. I tada, bez učitelja i bez knjige, progovori joj Bog u srcu. Poznade Ona da ne može biti mnogo bogova tamo gde je jedno sunce, i jedna istina, i jedan Tvorac.
Kad otac jednom ode iz grada, Varvara siđe iz kule, i Promisao je dovede do hrišćanskih žena koje joj otkriše ime Onoga koga je već poznavala srcem – Hrista Gospoda. Tada se njena duša zapali kao kandilo pred ikonostasom.
Vraćena u kulu, naredi Varvara da se u kupatilu, koje joj je otac zidao s dva prozora, proseče i treći – u slavu Svete Trojice. Prstom svojim nacrta krst na kamenu, i kamen se otvori kao da je od voska, a ne od stene. Gde stade njenom nogom, izbi izvor žive vode, koja i danas pamti njeno ime i leči bolne.
Kad se Dioskor vrati i sazna istinu, u njemu se probudi mrak. Izbi kćer, istera je iz kule i s mačem potrča za njom. Ali zemlja se sažali – stena se rastvori i sakri Varvaru. Ipak, dođe čas stradanja: otac je preda načalniku Martijanu.
Mučiše je bez milosti, telo joj krvavše, ali dušu joj ne slomiše. U tamnici joj se javi sam Gospod sa anđelima i isceli rane. Videvši to, žena Julijanija poverova i pođe istim putem stradanja.
Vodili su ih kroz grad u poruzi, sekli im telo, ali vera im beše jača od gvožđa. Na gubilištu se ispuni najteža sudbina: sam otac podiže ruku na kćer i ubi je, a vojnici posekoše Julijaniju.
I gle – istoga dana grom siđe s neba i udari kuću Dioskorovu, i zajedno s njim pogibe i Martijan. Tako se nebo javi tamo gde je pravda ljudska umukla.
Postrada sveta Varvara godine 306. Njene mošti čuvaju se u Kijevu, a ime joj se izgovara šapatom i molitvom. Kažu da se i danas javlja vernicima – ponekad sama, ponekad uz Presvetu Bogorodicu – kao svetlost onima koji stradaju, i kao štit onima koji veruju.
Jer kulu možeš sagraditi od kamena,
ali veru – samo Bog u srcu.
