U ona davna vremena, kad je Vitinijom hodao glas o silnom knezu Akvilinu, beše zemlja turobna, a narod u strahu. Jer knez taj ne beše čovek meka srca, već vladar koji se silom razume, a na veru hrišćansku gnevno ustade. Kažu stariji da je njegova senka padala daleko, a gde god bi prošla, mir bi se uvlačio u zemlju kao u raku.
Jednoga dana uhvati knez 370 hrišćana – muževa skromnih, blagih očiju i čistih srca. Svezane ih povede do hrama morskoga boga Posejdona, gde kip beše hladan kao stena, a oltari odavno zaboravili milost. Tamo ih postavi u red kao žrtvena jaganjad i reče:
— „Klanjajte se idolu i prinesite mu dar, inače vam života biti neće!”
A narod Božji stoji mirno, ne drhti, ne poginje glavu. Niti jedan se ne odvrati od vere, niti jedan ne progovori reč straha. Samo se šapat molitve čuo, tih kao povetarac u predvečerje.
I baš tad, dok su sluge pripremale mačeve, prolažaše putem jedan pošten i dobar čovek – Paramon mu ime beše. Kažu da mu oči videše dublje nego što drugi gledaju, i da mu reč beše oštra kao istina sama. Zaustavi se kraj vezanih ljudi, raspita šta ih snašlo, pa kad ču, glasom jekovitim reče:
— „O ljudi, pogledajte! O koliko nevinih pravednika hoće ovaj skverni knez da zakolje, samo zato što se mrtvim i nemim idolima pokloniti neće!”
Reče to i krenu dalje svojim putem, jer pravednik se ne boji istine, ma kako ona zvučala.
Ali knez Akvilin kad ču te reči, u njemu buknu oganj gneva. Posla sluge svoje da Paramona stignu i kazne. A sluge, verne svome gospodaru, sustigoše ga brzo. Najpre mu jezik trnom probodoše, da utihne reč koja se idolu ne klanja. Zatim ga svukoše i telo mu celom dužinom izbolaše, kao da će oštricom iz njega izvući veru.
No Paramon ne jauknu. Samo oči podiže ka nebu i u srcu mu tiho zasija molitva. Tako dušu svoju Bogu predade – kao zrno pšenice što se u zemlju polaže, da niče u večnosti.
A knez, ne zadovoljan prolivenom krvlju, naredi da i onih 370 mučenika poseku mačem. I tako pade sveti narod kao tihi sneg, a duše im se vineše u Carstvo nebesko, gde ne postoji ni knez ni idol, već samo svetlost Gospoda.
Od tog dana, pričale su babe unučadi, a unučad svojoj deci:
„Ne bojte se istine, jer istina je jača od mača. Ne bojte se smrti, jer pravednik ne umire – on prelazi.”
Tako ostade legenda o Svetom Paramonu, Svetom Filumenu i onih 370 mučenika — kao opomena da vera ne pristaje na lance, a reč pravde nikada ne pada uzalud.
Foto:ilustracja/pixabay
