Početak institucionalne brige o slepim ratnim invalidima u srpskom narodu vezan je za 1917. godinu i osnivanje Prvog srpskog zavoda za slepe invalide u Bizerti (Tunis). Ova ustanova nastala je u izuzetno teškim ekonomskim i socijalnim okolnostima, u vreme kada se srpska vojska i izbeglice nalaze u ratnom izgnanstvu nakon povlačenja preko Albanije.
Zavod je imao primarnu misiju da zbrine srpske vojnike koji su tokom ratnih dejstava izgubili vid. Uslovi rada bili su skromni, ali je već tada postavljen temelj buduće organizovane brige o slepim licima kroz obrazovanje i osposobljavanje za rad.
Godine 1918, usled završnih ratnih operacija i organizacionih promena, rad zavoda je privremeno prekinut. Nakon oslobođenja i stvaranja Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, ustanova se obnavlja i vraća u otadžbinu.
Ustaljivanje u Zemunu i institucionalizacija (1919–1920)
Po povratku u zemlju, Zavod dobija naziv Dom slepih invalida i trajno sedište u Zemunu. Bio je smešten u Špirtinoj kući, u kojoj se danas nalazi Zavičajni muzej Zemuna.
Osnivač i ključna ličnost u razvoju ustanove bio je Veljko Ramadanović, specijalni pedagog i socijalni radnik, koji je osmislio savremeni model rehabilitacije slepih kroz obrazovanje, zanatsko osposobljavanje i moralno vaspitanje.
Poseban značaj za afirmaciju Doma imao je dolazak kralja Aleksandar I Karađorđević, koji je 12. avgusta 1920. godine posetio Dom i primio ga pod svoje pokroviteljstvo. Od tada ustanova u javnosti biva poznata kao Dom slepih kralja Aleksandra.
Struktura i organizacija rada
U početnom periodu Dom je okupljao isključivo slepe ratne invalide, ali je ubrzo proširio delatnost na sve slepe osobe oba pola iz svih krajeva države.
U okviru Doma razvijena su sledeća odeljenja i službe:
- Opšte obrazovanje – opismenjavanje putem Brajeve azbuke.
- Muzička škola – nastava klavira i tambura, osnivanje tamburaškog zbora i pevačkog hora.
- Trezvenjačko društvo „Nova svetlost” – moralno i društveno vaspitanje pitomaca.
- Reljefna nastava – izrada mapa Evrope, figura i didaktičkih modela za taktilno učenje.
- Štamparija za slepe (osnovana 1920) – prva takve vrste u zemlji.
Posebno važan segment bio je sistem zanatskih radionica, koje su omogućavale ekonomsku samostalnost:
- četkarska radionica (najrentabilniji zanat),
- pletarska i korparska radionica,
- opančarska radionica,
- štrikerska radionica (otvorena 1921, naročito pogodna za invalide bez jedne ruke),
- daktilografsko odeljenje (uz donaciju pisaćih mašina).
Međunarodna pomoć i uloga države
Među najvećim dobrotvorima isticao se Permanent Blind Relief War Fund – američki komitet za pomaganje savezničkih slepih invalida. Ovaj fond je obezbeđivao:
- finansijsku pomoć,
- alate i materijal,
- odeću i obuću,
- kredit za osnivanje štamparije,
- pisaće mašine za pitomce.
Do aprila 1920. godine Komitet je finansirao i ishranu pitomaca, nakon čega brigu preuzima država.
Ministarstvo socijalne politike odobrava novčane pomoći i zajmove za otvaranje samostalnih radionica. Posebno su se istakli:
- ministar Krsta Miletić, koji je ustupio 435 jutara zemlje za 55 slepih invalida na eksproprisanom imanju grofa Koteka kod Novog Sada;
- ministar Milan Simonović, koji je u okviru agrarne reforme dodelio zemlju širom države za 670 invalida.
Briga o deci i rodna dimenzija zaštite
Uprava Doma osniva dečje zabavište i predškolsko odeljenje, s ciljem da se slepa deca od najranijeg uzrasta socijalizuju i pripreme za školovanje.
Dok su dečaci lakše nalazili zanatsko zaposlenje, slepe devojke imale su manje mogućnosti. Zbog toga je 1924. godine osnovan Odbor gospođa za zaštitu slepih devojaka u Beogradu, na čelu sa gospođom Bojkom Đuričić i gospođom Trifković.
Godine 1925. ustanovljen je stalni azil za slepe devojke na imanju grofa Pejačevića „Moja volja” kod Inđije, kapaciteta oko 100 osoba. Pre toga privremeni smeštaj bio je u manastiru Gabrovcu kod Niša.
Kulturni i pedagoški značaj
Dom nije bio samo humanitarna ustanova, već i centar kulturnog i obrazovnog razvoja slepih u zemlji:
- uvođenje sistematske Brajeve pismenosti,
- izrada reljefnih geografskih mapa,
- muzičko obrazovanje i javni nastupi,
- razvoj štamparstva za slepe.
Posebno inovativna bila je tzv. „očigledna nastava” – taktilno upoznavanje predmeta, životinja i oblika, što je predstavljalo savremen pedagoški pristup.
Period Drugog svetskog rata i posleratni kontinuitet
Tokom Drugog svetskog rata škola je premeštena u ulicu Kralja Milutina i radila je smanjenim kapacitetom sve do oslobođenja Zemuna 1944. godine.
Nakon rata, ustanova je preseljena u ulicu Cara Dušana, gde i danas funkcioniše kao naslednik prve srpske institucije za obrazovanje i rehabilitaciju slepih.
Istorijski značaj
Dom slepih kralja Aleksandra predstavlja:
- prvu sistematsku državnu brigu o slepim invalidima u srpskoj istoriji,
- spoj humanitarne inicijative, međunarodne pomoći i državne socijalne politike,
- pionirski model rehabilitacije kroz rad i obrazovanje,
- temelj razvoja tiflologije u jugoslovenskom prostoru.
