Jutros u Beogradu saobraćaj reguliše policija sa višim ciljem – da se građani oslobode iluzije pravca. Ruke se podižu odlučno, zviždaljke sviraju samouvereno, ali put kojim kreneš nema nikakve veze s onim kojim ćeš završiti. Levo znači nazad, pravo znači kružno, a desno je filozofsko pitanje.
Vozači stoje, gledaju u policajca i shvataju da ne prisustvuju regulaciji, već performansu. Pešaci prelaze ulicu iz čiste radoznalosti. Autobusi menjaju trase iz ličnog uverenja. Taksi vozači se krste, ali voze dalje – navikli su na metafore.
Cilj nije da stigneš. Cilj je da se krećeš. U Beogradu se pravac ne bira – pravac se doživljava. Ako si krenuo na posao, završićeš na mostu. Ako ideš kući, upoznaćeš novi deo grada. Ako pitaš gde dalje, dobiješ pogled koji kaže: “Ni mi ne znamo, ali red je uspostavljen.”
Dobro jutro Beograde! U Beogradu red postoji. Samo ne vodi nigde.
Aleksandar od Beograda
