Vazduh je bio težak, gust od dima i mirisa spaljenog žita. Sunce se probijalo kroz crne oblake čađi samo kao bleda, izbledela mrlja – poput ikone na zidu crkve koja više nema krov. Izgorele grede kuća stajale su pod uglom, sablasni kosturi domova koji su nekada šaptali živote, a sada su ćutali, svedoci nečeg što je u ovom svetu odjekivalo kao zlo. Osmanski osvetnici su prošli kroz selo, ostavljajući za sobom samo pepeo i pustoš, tragove koraka kroz život i smrt.
Đorđe je stajao usred tog zgarišta, dečak još po godinama, ali sa ramena koja su nosila težinu vekova. Njegovo lice bilo je sivo od pepela, a oči furne – u njima nije bilo suza. Samo hladni, metalni sjaj odluke, kao da je u trenutku požara u njegovoj duši rođena nova sila. Plakanje je bilo za one koji gube nadu; u njemu se budilo nešto jače od tuge, nešto što je kuvalo kao gorak dim kroz vene – prkos, bes, gnev.
Ispred njegovih nogu, na napuklom kućnom pragu, stajao je natpis koji je njegov otac urezao pre nego što je pao:
„Ko stoji, taj gine. Ko se bori, taj pamti slobodu!“
Reči su odzvanjale u njegovoj duši kao eho sa nebesa, svaka slova urezana u srce.
U desnoj ruci Đorđe je stezao stari turski jatagan. Sečivo, tamno od davnih bitaka, sa tragovima rđe, zakrivljeno kao mlad mesec koji donosi nesreću neprijatelju, nije bilo ukras. Bio je otet od onih koji su selo pretvorili u prah, od onih čiji je jaram vekovima gušio Srbiju. Bio je mač poraza – ali u Đorđevoj ruci postao je mač osvete, oštrica koja uči bolom i gnevom.
Pored njega stajala je majka, nepomična, gotovo kip od kamena i bola. Njeno lice uokvirivala je crna marama, oči uprte u zgarište njihove kuće. Ruka joj je počivala na Đorđevom ramenu – nije ga odvraćala, nije molila. Njen dodir bio je tiha saglasnost, blagoslov za put bez povratka, put koji je urezala pustoš. U njenim očima gorela je tiha, neizgovorena želja za odmazdom, ista ona što se kuvala u njegovim venama. Ona je bila zemlja koja krvari, a on oštrica koja iz te zemlje niče, natopljena bolom i kaljena vatrom.
Đorđe nije gledao u majku, niti u pepeo iza sebe. Njegov pogled bio je prikovan za planinski prevoj, gde se nazirao neprijatelj – ali i obećanje nekog budućeg jutra. U tom trenutku, mali Đorđe više nije bio dete. Postao je seme bune, prva varnica ustanka. Bol je pretvoren u gnev, gnev u čelik, a iz čelika je nastajao vožd.
