U istoriji Venecuele, koja se često lomi između nade i nasilja, početak XXI veka pamti se po jednoj pojavi koja nije rođena u zakonu, ali je rasla uz vlast — colectivos. Njihova priča nije zapisana u ustavu niti u službenim hronikama, ali je duboko urezana u sećanja ulica Karakasa, Marakaiba i Valensije.
Rađanje u doba revolucije
Kada je Ugo Čaves 1999. godine došao na vlast, obećao je „bolivarsku revoluciju“ — povratak dostojanstva siromašnima i slom stare elite. U tom zanosu, u sirotinjskim kvartovima (barrios) počele su da niču lokalne organizacije: komšijski odbori, kulturna društva, sportski klubovi, politički krugovi. Nazivani su colectivos — kolektivi naroda.
U prvim godinama, mnogi od njih zaista su bili ono što su tvrdili da jesu: samopomoćne grupe koje su delile hranu, organizovale obrazovanje i štitile kvartove od kriminala. Država ih je ohrabrivala, videći u njima embrion nove, „narodne“ vlasti.
Preobražaj
Ali kako je politička podela u Venecueli postajala dublja, a otpor vlasti glasniji, colectivos su se menjali. Oružje se pojavilo tiho, gotovo neprimetno — najpre kao „sredstvo samoodbrane“, potom kao instrument kontrole. Motocikli su zamenili skupove, a pretnje dijalog.
Tokom protesta 2002. godine, a naročito nakon neuspelog puča protiv Čavesa, colectivos su prvi put masovno viđeni kao udarna pesnica. Dok je država zadržavala formalnu distancu, oni su delovali tamo gde uniforma nije smela.
Posle Čavesa – doba straha
Smrt Uga Čavesa 2013. godine otvorila je novo poglavlje. Pod vlašću Nikolasa Madura, ekonomska kriza je produbila siromaštvo, a protesti su postali svakodnevica. Tada su colectivos prestali da budu samo političke grupe — postali su paradržavna formacija.
U mračnim satima, s kacigama bez oznaka, maskirani i oružjem bez porekla, pojavljivali su se na protestima pre policije. Svedočanstva govore o:
- pucnjevima u masu
- prebijanjima
- nestancima aktivista
- pretnjama novinarima
- „no-go zonama“ u koje institucije više nisu ulazile
Država je ćutala ili ih branila. Predsednik Maduro nazivao ih je „čuvarima mira“, dok su međunarodne organizacije počele da ih beleže u izveštajima o kršenju ljudskih prava.
Istorijski obrazac za sve diktatore i autoritarne režime
U svim ovim primerima ponavlja se isti obrazac:
- Kriza legitimnosti vlasti
- Stvaranje ili tolerisanje paradržavnih grupa
- Ideološko opravdanje nasilja
- Zamagljivanje granice između države i ulice
Colectivos se, u tom smislu, ne mogu razumeti kao „venecuelanska anomalija“, već kao istorijski poznat mehanizam opstanka vlasti u doba straha.
Foto: Ilustracija/ pixabay
