Boj na Ravnju, poznat i kao Bitka na Zasavici, odigrao se 17. septembra 1813. godine u Mačvi, između Save i Zasavice, i predstavljao je jedan od ključnih događaja koji su označili slom Prvi srpski ustanak.
Istorijski kontekst
Tokom leta 1813. godine Osmansko carstvo je pokrenulo snažnu ofanzivu sa ciljem konačnog gušenja ustanka. Zapadni pravac napada bio je od izuzetnog značaja, jer je vodio ka Šapcu i dalje prema unutrašnjosti Srbije. Srpsku odbrambenu liniju na pravcu Cer–Kitog–Ravnje organizovao je Karađorđe Petrović, nastojeći da zaustavi prodor turskih snaga iz Bosne.
Osmansku vojsku predvodili su bosanski vezir Ali-paša Derendelija i Sulejman-paša Skopljak, komandant konjice. Turske snage brojale su oko 15.000 ljudi, uz brojnu konjicu i artiljeriju. Posebnu prednost predstavljala je pomoć francuskih artiljeraca i inženjera, koji su obučavali turske jedinice u rukovanju modernim topovima i kopanju laguma radi miniranja šančeva.
Srpske snage i pripreme
Na srpskoj strani okupilo se oko 3.000 ustanika sa pet topova. Među istaknutim vođama bili su:
- Miloš Obrenović
- Prota Mateja Nenadović
- Stojan Čupić
- Luka Lazarević
- Sima Katić
- Zeka Buljubaša
Između Save i Zasavice podignut je veliki šanac u dužini od oko 560 koraka. Desno krilo branili su Zeka Buljubaša i njegovi „golaći” — oko 800 hajduka.
Tok bitke
Borbe su trajale neprekidno 17 dana, uz neprestanu artiljerijsku vatru i juriše turske konjice i pešadije. Turci su u više navrata prodirali u šanac, ali su ih ustanici odbijali.
Prema predanju i zapisima Vuk Karadžić, borbe su se vodile prsa u prsa — sabljama, jataganima i noževima. Turci su, po savetu francuskih inženjera, kopali lagume i približnice šancu. Pominje se i da je Miloš Obrenović ranio Sulejman-pašu Skopljaka iz kubure.
Sedamnaestog dana, kada je odlučeno da se napusti položaj, Zeka Buljubaša i njegovi golaći ostali su da štite odstupnicu. Kada im je nestalo municije, borili su se noževima u direktnom okršaju. Svi su izginuli, zajedno sa svojim zapovednikom.
U narodu je od tada ostao izraz: „Zasavica — prava kasapnica.”
Posledice
Zahvaljujući žrtvi Buljubaše i njegovih ljudi, srpske vojvode uspele su da se povuku. Miloš Obrenović je pri povlačenju srušio ćupriju na Modranu, Stojan Čupić je preplivao Zasavicu, a Prota Mateja se spasao domogavši se tuđeg konja.
Već 18. septembra 1813. turske snage nastavile su prodor ka Šapcu. Ubrzo je usledio potpuni slom ustanka i težak period odmazde i terora nad stanovništvom.
Kulturno sećanje
Bitka je ekranizovana u seriji Vuk Karadžić (epizoda 5).
U selu Ravnje podignut je 1925. godine spomenik palim borcima, a povodom dvestogodišnjice 2013. godine izgrađena je rekonstrukcija šanca sa drvenom skulpturom Zeke Buljubaše i spomen-pločom.
Istorijski značaj
Boj na Ravnju predstavlja simbol tragičnog junaštva i krajnjeg otpora ustaničke vojske. Iako vojnički poraz, ova bitka ostala je duboko urezana u nacionalno pamćenje kao primer samožrtvovanja i odlučnosti u odbrani slobode.
