Pred Tucindan, u Beogradu s početka dvadesetog veka, ulice su imale osobitu užurbanost, onu koja se javlja samo u danima kada se praznik ne vidi još, ali se već oseća u vazduhu. Beogradskom kaldrmom, klizavom od snega i blata, kretala su se gotovo isključivo gospoda — brzim korakom, s kaputima podignutih kragni i brigom u očima: kako pronaći pečenicu za Božić.
Za njima su trčala siromašna deca, dobro obaveštena o tome u kojoj mesari je još ostalo prasadi ili ćurki. Sa dečjom dovitljivošću i nadom u nagradu, navodila su gospodu od vrata do vrata, očekujući koji novčić, parče hleba ili bar blagu reč. Druga deca, ona iz beogradskih škola i sirotinjskih domova, stajala su u redovima pred humanitarnim radnjama, nadajući se jakni, kaputu ili makar toplim čarapama koje bi ih sačuvale od zime.
Muškarci se kući nisu smeli vraćati praznih ruku. Božić bez mesa bio je sramota, pa su znali satima pešačiti kroz sneg, od pijace do pijace, ne mareći za promrzle noge. Na Velikoj pijaci — današnjem Studentskom parku — vladala je prava vreva: cenkanje, dozivanje, guranja i uzvici trgovaca. Ni ostale beogradske pijace nisu bile pošteđene gužve, jer je svaki dom želeo da praznik dočeka kako dolikuje.
Beogradske dame uglavnom su ostajale kod kuće. Na njihovim plećima bila je priprema Božića: kuća se čistila, testo mesilo, posteljina menjala, a mirisi budućih prazničnih jela već su se nazirali iz kuhinja. Na neobičan način, dani pred Božić bili su pravi praznik za muškarce. Žene bi ih, često s osmehom, terale iz kuće u kafane — „da ne smetaju“ — gde su oni čitali novine, raspravljali o politici i svetskim prilikama, a neretko i zanoćili, savladani rakijom i razgovorima bez kraja.
Kafane su se za te dane pripremale unapred, znajući da dolazi takozvani „pred-predbožićni“ period. Tu su se okupljala viđenija beogradska gospoda, spremna da raspravljaju o politici, ali i da se osvrnu oko sebe — da li je u blizini Branislav Nušić, koji je umeo da u prolazu dobaci poneku duhovitu opasku i razbije svaku ozbiljnost.
Mlada gospoda, ona koja su još tražila damu koja bi snove i javu pretvorila u bajku, tih dana nisu imala mnogo sreće u potrazi. Sve dame bile su u svojim domovima, zauzete prazničnim pripremama. Zato su se u kafanama vodili razgovori o mladim damama, o poklonima koji su slati na njihove adrese, o pogledima razmenjenim ranije tokom godine. Oni skloniji poeziji znali su da napišu i koji stih, nadajući se da će pismo stići baš u pravo vreme.
Deca su, pak, znala dobro da iskoriste te dane, naročito Tucindan. Znalo se da se toga dana deca ne smeju tući i da im valja činiti ustupke, kako bi uvek bila srećna i zdrava. Zato su mališani umešno iznuđivali obećanja, slatkiše i sitne darove, svesni da praznik stoji na njihovoj strani.
Tucindan je tako u Beogradu bio dan između brige i radosti, siromaštva i nade, užurbanosti i tihe praznične topline. Bio je to dan koji je, više nego bilo koji drugi, pokazivao lice grada — i gospodsko i sirotinjsko — u iščekivanju Božića.
Autor: Aleksandar od Beograda
