Jovan Rajić (Sremski Karlovci, 21. septembar 1726 – Kovilj, 22. decembar 1801) pripada onoj retkoj vrsti srpskih ljudi XVIII veka u kojima su se sjedinili kaluđerska smernost, istorijska znatiželja i široka evropska učenost. On stoji na međi dva sveta: starog, srednjovekovno-crkvenog predanja i novog doba prosvećenosti, u kojem se srpski narod, rasut i potčinjen, prvi put sistematski zagleda u sopstvenu prošlost.
Detinjstvo i put ka učenosti
Jovan Rajić rođen je 1726. godine u Sremu, u vreme kada je ovaj kraj bio deo Habzburške monarhije i utočište velikog broja Srba izbeglih ispred osmanske vlasti. Odrastao je u sredini u kojoj je Crkva bila glavni nosilac identiteta, a škola — retka i dragocena.
Osnovno obrazovanje stekao je u srpskim školama, a potom nastavio školovanje u čuvenoj Kijevsko-mohiljanskoj akademiji, jednom od najznačajnijih duhovnih i obrazovnih središta pravoslavnog sveta XVIII veka. Tamo se susreo sa latinskim i grčkim izvorima, sa retorikom, filosofijom i istorijom, ali i sa duhom racionalnog mišljenja koje je prodiralo u pravoslavnu teologiju.
Po povratku u srpske zemlje, Rajić je već pripadao krugu najobrazovanijih Srba svoga doba.
Monaštvo i crkvena služba
Zamonašio se u manastiru Kovilj, jednom od duhovnih središta srpskog naroda u Habzburškoj monarhiji. U monaštvu dobija ime Jovan, a ubrzo biva uzdignut u čin arhimandrita.
Kao arhimandrit Kovilja, Rajić nije bio samo duhovni pastir, već i učitelj, vaspitač i kulturni radnik. Manastir pod njegovim vođstvom postaje mesto učenja i prepisivanja knjiga, ali i prostor u kome se vodi borba za očuvanje srpskog jezika i pravoslavne tradicije u uslovima pritisaka unijaćenja i germanizacije.
Istoričar srpskog naroda
Najveće delo Jovana Rajića jeste njegova „Istorija raznih slovenskih naroda, najpače Bolgar, Horvatov i Serbov“, objavljena u Beču između 1794. i 1795. godine. To je prva opsežna, sistematska i kritički zasnovana istorija Srba.
Za razliku od srednjovekovnih letopisa, Rajić istoriju ne piše samo kao niz božjih promisli i čudesnih događaja. On koristi vizantijske, latinske, mađarske i nemačke izvore, upoređuje podatke, ispravlja greške i nastoji da istorijski tok prikaže razumljivo i logično.
U njegovoj istoriji Srbi nisu samo „narod stradanja“, već istorijski subjekt sa svojom državom, vladarima, zakonima i kulturom. Rajić posebno ističe značaj Nemanjića, ulogu Srpske pravoslavne crkve i tragične posledice pada pod Osmanlije.
Pisac i bogoslov
Pored istorije, Rajić je pisao i bogoslovske i poučne tekstove, pesme i prigodne spise. Njegova poezija nosi barokni duh epohe, ali i snažan moralni naboj. Pisao je jezikom koji stoji između crkvenoslovenskog i narodnog govora, čime je pripremao teren za jezičke reforme koje će uslediti u XIX veku.
Kao bogoslov, branio je pravoslavlje od katoličke i protestantske polemike, ali bez fanatizma — sa znanjem i argumentima.
Poslednje godine i značaj
Arhimandrit Jovan Rajić umro je 1801. godine, uoči velikih istorijskih potresa koji će zahvatiti srpski narod — Prvog srpskog ustanka i nacionalnog preporoda.
Njegovo delo, međutim, nastavilo je da živi. Čitali su ga i na njega se oslanjali Dositej Obradović, Vuk Karadžić i mnogi srpski intelektualci XIX veka. Rajić je postavio temelj srpske naučne istoriografije i pokazao da narod bez države može imati istorijsku svest i kulturni kontinuitet.
Jovan Rajić bio je monah sa perom hroničara i umom prosvetitelja. U vremenu kada Srbi nisu imali političku slobodu, on im je podario nešto podjednako važno — svest o sopstvenoj prošlosti. Njegova istorija nije bila samo knjiga o onome što je bilo, već tihi poziv da narod koji zna ko je bio, može ponovo da zamisli ko želi da bude.
