Ne pamte svi gradovi svoje prve gutljaje.
Ja pamtim.
Jer voda je oduvek značila više od žeđi. Ona je značila život. Putokaz. Mesto susreta. Razlog da se zastane.
Na mestu današnjih Terazija nekada nije bilo ni trgova, ni hotela, ni užurbanih kolona ljudi.
Bilo je vode.
Još u vreme dok su Turci vladali Beogradom, ovde su se nalazile terazije – kamene kule sa rezervoarima koje su pomoću pritiska sprovodile vodu od izvora u Mokrolugu do gradskih česama. Po njima je čitav kraj dobio ime.
A onda je došao knez Miloš.
Video je da rastem. Da mi treba novo središte, novi pravac, novo lice. Počeo je da naseljava prostor oko Terazija, podizao kuće i državna zdanja, stvarajući novo srce Beograda.
Godine 1860., u čast njegovog povratka na vlast, podignuta je Terazijska česma.
Nije bila najveća.
Nije bila najbogatije ukrašena.
Ali je postala jedan od mojih simbola.
Kod nje su se ljudi sastajali.
Dogovarali putovanja.
Čekali prijatelje.
Tu su vojnici zastajali pre odlaska, trgovci odmarali, prolaznici gasili žeđ, a deca se igrala oko vode koja je neprekidno tekla.
Česma je gledala kako se oko nje menja ceo grad.
Nestajale su prizemne kuće.
Rasli su hoteli.
Dolazili su tramvaji.
Palile su se prve električne svetiljke.
Sve je bilo drugačije.
Samo je ona ostajala mirna.
Početkom dvadesetog veka, kada su Terazije počele da dobijaju novi izgled, česma je uklonjena sa svog mesta.
Mnogi su pomislili da je zauvek nestala.
Ali nisam dozvolio.
Godine 1976. vraćena je gotovo na mesto na kojem je nekada stajala.
Jer postoje stvari koje grad ne sme da izgubi.
One nisu samo kamen.
One su sećanje.
Danas hiljade ljudi prođu pored nje, a da je jedva pogledaju.
Žure na posao.
Na sastanak.
Na autobus.
Retko ko zastane.
A ona nikada nije prestala da čeka.
Ja sam Beograd.
Video sam careve i kraljeve.
Ratove i mira.
Rušenja i obnove.
Ali među svim mojim trgovima i raskrsnicama postoji jedno mesto koje me podseća da veličina grada ne počinje velikim građevinama.
Počinje kapljom vode.
Terazijska česma nije samo spomenik.
Ona je moj prvi pozdrav svakome ko je ušao u novo srce Beograda.
I zato, kada sledeći put prođeš pored nje, zastani na trenutak.
Možda neće progovoriti.
Ali će ti ispričati više od jednog veka moje istorije.
