Sofronije Jerusalimski (oko 560 – 11. mart 638) bio je jedan od najznačajnijih teologa i crkvenih pisaca ranog hrišćanstva, posebno poznat po svojoj borbi protiv jeresi monotelitizma i po ulozi u očuvanju pravoslavnog učenja u burnom periodu Vizantijskog carstva.
Život i istorijski kontekst
Rođen je verovatno u Damasku ili okolini, u oblasti tadašnje Vizantijsko carstvo. Bio je visoko obrazovan i rano se posvetio monaškom životu. Najveći deo života proveo je kao monah i pisac, putujući kroz važne duhovne centre kao što su Egipat i Palestina.
Blisko je sarađivao sa Jovan Moshos, sa kojim je delio asketski i intelektualni život. Njih dvojica su zajedno sakupljali duhovne priče i pouke iz monaškog sveta.
Godine 634. postaje patrijarh Jerusalima, u trenutku kada se region suočava sa velikim političkim promenama — širenjem islamske vlasti.
Susret sa islamskim osvajanjem
Tokom Muslimansko osvajanje Levanta, Sofronije je bio na čelu Jerusalima kada su muslimanske snage opkolile grad.
Godine 637. predao je Jerusalim kalifu Omer ibn el-Hatab, ali pod uslovima koji su garantovali zaštitu hrišćanskih svetinja i stanovništva. Ovaj događaj je ostao upamćen kao relativno miran prelaz vlasti u poređenju sa drugim osvajanjima tog doba.
Teološka borba
Sofronije je najpoznatiji po odlučnoj borbi protiv jeresi monotelitizma — učenja koje je tvrdilo da Isus Hrist ima samo jednu volju (božansku), umesto dve (božansku i ljudsku).
Njegovi stavovi su kasnije potvrđeni na Šesti vaseljenski sabor, gde je monotelitizam zvanično osuđen.
Dela
Njegov književni rad obuhvata:
- Himne i liturgijske pesme – posebno poznate su njegove božićne i bogojavljenske himne
- Teološke rasprave – protiv jeresi
- „Duhovna livada“ (Leimonarion) – delo koje je sastavio sa Jovanom Moshosom, zbirka monaških priča i pouka
