Pokolj u selima Stari Brod i Miloševići na reci Drini odigrao se u završnici ustaške ofanzive na istočnu Bosnu, u okviru politike genocida koju je sprovodila Nezavisna Država Hrvatska pod vođstvom Ante Pavelić. Ključni vremenski okvir masakra obuhvata period od 22. marta do početka aprila 1942. godine, sa kulminacijom između 26. i 28. marta 1942. kada su hiljade srpskih civila, povlačeći se iz pravca Rogatice, Han Pijeska, Sokoca i Višegrada, stigle na obalu Drine u pokušaju da pređu u okupiranu Srbiju.
Napad su izvele jedinice Ustaše, uključujući delove tzv. Crne legije kojom je komandovao Jure Francetić, kao i druge formacije NDH i lokalne muslimanske milicije pod ustaškom komandom. U operacijama u istočnoj Bosni u tom periodu učestvovao je i Rafael Boban, jedan od komandanata u okviru istih jedinica. Istoriografija beleži da su ove snage prethodno izvršile niz masovnih zločina u selima između Sarajeva i Drine, potiskujući stanovništvo ka reci.
U Starom Brodu i Miloševićima, gde su se izbegličke kolone zaustavile zbog nedostatka čamaca i nemogućnosti organizovanog prelaska, usledilo je sistematsko ubijanje civila. Prema podacima koji se zasnivaju na kasnijim istraživanjima i svedočenjima, ubijeno je između oko 6.000 i 7.000 ljudi, mada postoje i procene koje idu i iznad tog broja. Stradali su gotovo isključivo civili: žene, deca i starci. Muškarci sposobni za borbu većinom su bili u ustaničkim jedinicama ili su ranije stradali u prethodnim akcijama.
Metode ubijanja uključivale su streljanje, klanje hladnim oružjem, udaranje tupim predmetima, kao i masovno bacanje ljudi u reku Drinu. Veliki broj žena izvršio je samoubistvo skokom u reku kako bi izbegle silovanje. Svedočenja beleže scene u kojima majke sa decom ulaze u vodu, kao i slučajeve gde su čitave grupe civila potiskivane direktno sa obale u reku.
Naziv „Krvavi mladenci“ vezuje se za događaje iz tih dana kada su među izbeglicama bile i svadbene povorke ili tek venčani parovi. U usmenim predanjima i kasnijim zapisima pominju se mlade u svadbenim nošnjama koje su stradale na obali Drine ili u reci. Iako pojedinačna imena svih žrtava nisu u potpunosti rekonstruisana, ovaj motiv je ostao snažan simbol stradanja.
Identifikacija pojedinačnih žrtava vršena je decenijama kasnije. Među dokumentovanim imenima nalaze se članovi brojnih porodica iz sela sa područja Romanije, Glasinca i istočne Bosne, ali potpuni spisak nikada nije u celini utvrđen. Razlog tome je nedostatak neposredne posleratne istrage i činjenica da su čitave porodice uništene bez preživelih koji bi svedočili.
Posle rata, u okviru Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, ovaj zločin nije bio predmet sistematskog istraživanja. Politika državnog vrha pod Josip Broz Tito insistirala je na narativu zajedničke antifašističke borbe, zbog čega su mnogi lokalni masakri sa izraženom etničkom dimenzijom ostali marginalizovani u javnom diskursu. Tek krajem 20. i početkom 21. veka započinje ozbiljnije prikupljanje svedočenja i istorijskih podataka.
Na mestu stradanja danas postoji spomen-kompleks i memorijalna kapela posvećena žrtvama. Komemoracije se održavaju svake godine krajem marta, u dane kada je 1942. izvršen masakr.
Istorijski gledano, pokolj u Starom Brodu i Miloševićima predstavlja deo šireg obrasca genocidne politike NDH nad Srbima u istočnoj Bosni tokom proleća 1942. godine, zajedno sa zločinima u Višegradu, Foči i drugim mestima duž Drine. Ono što ovaj događaj izdvaja jeste koncentracija civila na jednoj geografskoj tački i činjenica da je prirodna prepreka — reka Drina — pretvorena u mesto masovnog stradanja.
Ako želiš, mogu da pokušam rekonstrukciju sa imenima žrtava po dostupnim spiskovima i izvorima (koliko je danas poznato), ili pregled arhivskih i istoriografskih izvora koji se smatraju najrelevantnijim.
Foto: Ilustracija/ AI
