Ne brane mene samo vojske.
Brane me i reči.
Na raskrsnici koja danas nosi njegovo ime, stojim pored čoveka koji me je naučio da govorim jasno.
Tu, gde se sudaraju tramvaji, studenti i večita žurba, uzdiže se Spomenik Vuku Karadžiću.
Podignut 1937. godine, delo vajara Đorđa Jovanovića, stoji od bronze, ali teži od svake gramatike.
U ruci drži knjigu.
Ne mač.
Ne zastavu.
Knjigu.
Pre nego što me je reformisao, govorio sam razuđeno, razbacano, po tuđim pravilima.
Bio sam mešavina crkvenog, narodnog, stranog.
Razumeli su me — ali ne svi.
Onda je došao on.
Vuk Stefanović Karadžić.
Čovek koji je slušao narod bolje nego što su ga slušali carevi.
Koji je zapisivao ono što se govori, a ne ono što se naređuje.
„Piši kao što govoriš.“
To nije bila samo jezička reforma.
To je bila hrabrost.
Jer kad pojednostaviš jezik, približiš ljude.
Kad izbaciš suvišno, ostane istina.
Na tom trgu, gde studenti izlaze iz biblioteka, gde se čekaju noćni autobusi i zakazuju prvi sastanci, njegov pogled ide preko grada.
Kao da proverava da li još umem da govorim jasno.
Da li sam zadržao ono što mi je dao.
Ponekad stanem i slušam kako se oko njega prepliću dijalekti, žargon, strani izrazi, psovke, poezija.
Smešam se.
Jer znam — jezik je živ dok god se menja.
Spomenik Vuku nije samo podsetnik na prošlost.
On je opomena da grad bez jezika postaje buka.
A grad koji zna da govori — postaje zajednica.
Ja sam Beograd.
I dok god imam reči koje su moje,
dok god govorim bez straha i pišem bez stida,
znaću da me ne čuvaju samo zidine i mostovi —
nego azbuka.
A on stoji.
Mirno.
Sa knjigom u ruci.
Kao da zna:
dok ima slova, ima i mene.
