U srednjem veku Beograd nije bio grad u kome se mir podrazumevao, već grad koji se stalno osvajao. Od XI do XIII veka, Beograd je više puta prelazio iz ruke u ruku — između Vizantije i Ugarske — i svaki prelazak vlasti donosio je nove pritiske, razaranja i stradanja.
Za hrišćane Beograda, to vreme nije značilo izbor između vere i nevere, već između različitih crkvenih vlasti, različitih obreda i političkih lojalnosti. Pravoslavni i katolički svet sudarali su se na bedemima grada, ali i u njegovim hramovima.
U periodima ugarske vlasti, pravoslavno stanovništvo i sveštenstvo bilo je izloženo pritiscima da prihvati latinski obred. Manastiri su zatvarani ili pretvarani u katoličke crkve, a sveštenici koji su odbijali uniju bivali su proterivani, zatvarani ili ubijani. Predanja govore o monasima koji su stradali jer nisu želeli da promene veru svojih otaca.
Sa druge strane, u trenucima povratka vizantijske vlasti, grad je ponovo prolazio kroz obračune i odmazde. Oni koji su sarađivali sa prethodnim vladarima bivali su kažnjavani, a grad je ostajao osiromašen i podeljen.
Beograd je u tom vremenu postao grad dvostrukog mučeništva — mučeništva vere i mučeništva pripadnosti. Ljudi nisu ginuli samo zbog Hrista, već zbog toga kako Mu se mole i pod čijom vlašću to čine.
Imena stradalih iz tog perioda retko su sačuvana. Hronike su beležile pobede i poraze careva i kraljeva, ali ne i sudbine običnih ljudi. Ipak, tragovi njihovog stradanja ostali su u rušenim crkvama, napuštenim grobljima i stalnim seobama stanovništva.
Upravo u tom vremenu Beograd počinje da dobija ulogu utočišta, a ne samo bojišta. Pravoslavni vernici, bežeći iz južnijih krajeva, naseljavali su se u i oko grada, noseći sa sobom ikone, mošti i predanja. Grad je postajao mesto čuvanja vere, čak i kada je politički bio izgubljen.
Mučenici srednjovekovnog Beograda nisu uvek stradali javno, ali su stradali istrajno — kroz gubitak doma, crkve i sigurnosti. Njihovo mučeništvo bilo je sporo i dugotrajno, ali je ostavilo dubok trag.
Zato Beograd iz tog doba izlazi ne kao grad pobednika, već kao grad koji je naučio da vera preživljava i bez stabilne vlasti. Mučeništvo tog vremena nije bilo zabeleženo u žitijima, ali je utemeljilo duhovnu izdržljivost grada koji će u vekovima koji dolaze ponovo postati mesto velikog stradanja — ali i velikog svedočanstva.
