Asfalt je crn. Kao savest onih koji ga svake godine skidaju i ponovo polažu, da bi dokazali da se grad ipak kreće — u krug. Neki trgovi će, kažu, opet biti rekonstruisani. Ne zato što su dotrajali, već zato što su preživeli prethodnu rekonstrukciju. U Beogradu je trajnost sumnjiva kategorija, a novo je samo ono što još nije naplaćeno.
Kad ne znaš šta ćeš — ti ponovo. Kad ni ponovo ne znaš šta ćeš — rekonstruišeš. I tako grad dobija još jedan sloj asfalta, još jednu verziju istog trga i još jedno obećanje da je ovo „konačno rešenje“. Konačno, do sledećeg budžeta.
Ustavom će se sada baviti provereni ljudi. Oni koji znaju gde se Ustav ne primenjuje, jer su ga tamo i odložili — u zadnju fioku. U novčaniku, pored sitnih para i kartica, čuvaju i diktatorovu sliku, za svaki slučaj. Da se nađe, ako zatreba tumačenje. Ili pravac.
Institucije rade punom parom — samo u praznom hodu. Sve bruji, sve se vrti, ali se ne pomera. Zakoni su fleksibilni, trgovi još fleksibilniji, a pamćenje građana se smatra najvećim infrastrukturnim problemom.
Građani gledaju. Hodaju po svežem asfaltu koji miriše na privremeno. Preskaču rupe koje su već bile zakrpljene i slušaju objašnjenja zašto je sve to nužno, istorijsko i skupo. Uvek skupo. Jeftina je samo istina — zato se i ne koristi.
Dobro jutro Beograde! Ne plaćamo rekonstrukcije — plaćamo zaborav laži do izbora.
