Kažu da je u vreme kada su šume bile gušće, a tišina punija Boga nego vazduha, u jednom manastiru živeo monah Stefan — tankog glasa, ali širokog srca, koje je pulsiralo kao živa sveća pred Gospodom. Od malena je bio sklon miru. Dok su druga deca trčala po poljima, on je skupljao kamenčiće neobičnih oblika i nosio ih u crkvu, jer mu se činilo da i kamenje može da peva hvalu Tvorcu ako ga neko nežno posluša.
U manastir je došao mlad, ali su bratija govorili da je od prvog dana izgledao kao neko ko se samo vraća kući. Radio je što se dalo, ali najviše je voleo da noću, dok svet miruje, stoji pred ikonom Spasiteljevom i tiho šapuće molitve. „Srce je najbolji kandilo,“ govorio je, „ako gori tiho.“
No kao što svetlost uvek ima svoga protivnika u tami, tako je i na Stefana pao oblak vremena — ono doba kada su manastiri bili poprišta gonjenja. Vojnici, grubi i uznemireni tuđom verom, upali su jedne hladne zore. Monasi su sklanjali svetinje, ali Stefan nije hteo da pobegne. Stao je na prag crkve kao čuvar vrata, i nije rekao mnogo — samo: „Ovo je dom Božiji. Uđite mirno, ako vam je mir u duši.“
Vojnici se razbesneli. Kako jedan monah sme da im se ispreči? Ali oni koji su kasnije videli taj prizor, pričali su: lice Stefanovo nije bilo lice čoveka koji se suprotstavlja, već čoveka koji stoji u mestu koje mu je povereno. Kao stub od svetlosti kojeg ni vetar ni mač ne mogu pokidati.
Uhvatili su ga, mučili, tražili da se odrekne vere. Kažu da je u najtežim trenucima samo ponavljao:
„Gospod je moja pesma. A koga pesma čuva — taj se ne boji.“
Kada je poslednji put uzdahnuo, zemlja se čudno umirila. Oluja koja je tog dana besnela naglo je stala, kao da je nebo zaustavilo dah. Monasi su kasnije govorili da je u crkvu, u kojoj je nekada šaputao molitve, tog trenutka provalila topla svetlost — ne jaka, ne oslepljujuća, već ona tiha, poznata, baš kao Stefanova.
Grob mu je postao mesto isceljenja. Ljudi su dolazili da prespavaju pored mermerne ploče, a ujutru bi se budili lakši, kao da im je neko skinuo teret sa grudi. Majke su dovodile decu koja nisu mogla da progovore; starci koji više nisu mogli da hodaju. Ostavljali su sveće, vodu, kamenčiće — baš onakve kakve je Stefan kao dečak skupljao.
I danas se priča da ako se čovek nađe pred iskušenjem, pa tiho izgovori:
„Gospod je moja pesma…“
— Stefan ga čuje. I dalje stoji na pragu svetinje, braneći je ne mačem, nego svetlošću.
Foto:Ilustracija,/pixabay
