Na balkonu dve stolice,
grad se gasi, pada mrak.
U sobi svetlo skoro bledi,
na jednoj stolici tuga spava, hladan znak.
Sve je malo, sve je tiho—
i dan i ljudi i moj glas.
A kad udahnem tu noć duboko,
kao da čujem nekada nas.
Refren
A ceo svet ispod balkona,
mali je, kao kap iz oka.
A moja soba čuva dane,
čuva reči, čuva nas.
I čim se vrata iza mene
zatvore kao ranije,
sećanja sednu na stolicu kraj mene—
kao da je opet dan.
Na polici nekoliko knjiga,
u svakoj jedna naša noć.
Na stolici stoji jakna—
zima koju nisi stig’o da odneseš.
Ponekad pustim tihu pesmu,
onako samo da popuni zvuk.
Al’ sve je isto—
i ton i tišina, i ja bez tvog koraka na putu.
Refren
A ceo svet ispod balkona,
mali je, kao kap iz oka.
A moja soba čuva dane,
čuva reči, čuva nas.
I čim se vrata iza mene
zatvore kao ranije,
sećanja sednu na stolicu kraj mene—
kao da je opet dan.
Vreme kaže: „Idi dalje“,
al’ svaka stvar te vrati meni.
Svet je velik, srce malo—
ono pamti što u njega bi stalo.
Ceo svet je negde dole,
a ja visoko, sve me boli.
U jednoj sobi žive priče
koje ni vreme ne umori.
