Sveti Jovan Krstitelj jedan je od najvećih hrišćanskih svetitelja i jedini, uz Presvetu Bogorodicu, čije se rođenje praznuje. U srpskom narodu uživa posebno poštovanje, a njegov praznik – Jovanjdan (20. januar) – spada među najčešće krsne slave.
Jutro na Jovanjdan uvek ima posebnu tišinu. Nema u njoj onog teškog zimskog mira, već neku mekšu, svečanu tišinu, kao da se i priroda seća nečega važnog. U kućama koje slave, voda je već spremna, sveća čeka da bude upaljena, a sto je postavljen tako da na njemu ima mesta za sve – posebno za kuma.
U narodu se kaže da je Sveti Jovan najstroži među svetiteljima, ali i najpravedniji. Nije voleo raskoš ni velike reči, već istinu, ma koliko ona bila teška. Zato ga narod pamti kao onoga koji ne trpi laž, prećutkivanje nepravde i pogaženu reč. „Bolje se zameri čoveku nego Svetom Jovanu“, govorili su stari.
Jovanjdan dolazi posle Bogojavljenja i Krstovdana, kao tačka na praznični krug. Veruje se da se tada zatvaraju „krštenski dani“ i da sve što je bilo mutno, i u duši i u mislima, treba da se razjasni. Zato se tog jutra umiva osvećenom vodom – ne samo lice, već, kako kažu, i ono što se ne vidi. Majke njome umivaju decu, starci prekrste čelo, a u nekim kućama vodica se poprska po pragovima, da u dom ne uđe svađa.
Posebno mesto u priči o Svetom Jovanu ima kumstvo. Kum nije gost – on je svedok pred Bogom. Zato se na Jovanjdan pazi na svaku reč, na svaki pogled. Ako je negde bilo nesporazuma, ovaj dan je bio prilika da se prvi put posle dugo vremena sedne za isti sto. Jer, verovalo se da se ogrešiti o kuma znači ogrešiti se i o samog svetitelja.
U mnogim krajevima tog dana se ne radi težak posao. Noževi i sekire ostaju na svom mestu, u znak sećanja na stradanje Svetog Jovana. Nije to strah, već poštovanje. Kao da se tim malim uzdržavanjem podsećamo da postoje granice koje ne treba prelaziti.
Kako dan odmiče, kuće se pune ljudima i pričama. Ne govori se glasno, ali se govori iskreno. Stariji se sećaju prošlih Jovanjdana, ko je koga krstio, ko je kome bio kum, ko se vratio, a ko ostao samo u priči. Mlađi slušaju, ne znajući da upravo u tim pričama uče šta znači držati reč.
Kada se sveća dogori, a gosti polako krenu, ostaje ona ista tišina sa početka dana. Samo što više nije prazna. U njoj je mir, osećaj da je nešto ispravljeno, makar u mislima. I vera da će godina koja dolazi biti čistija – ako čovek ostane veran istini, kao što je bio Sveti Jovan Krstitelj.
