Sulejman i trinaest šatora
Sulejman postavi trinaest šatora.
U prvim šatorima — kupljena raja,
jede, pije, hvali ime sultanovo,
jer tako se valja.
U drugim šatorima, malo odmaknutim,
janjičari sede, u dukate se ogrću,
pričaju o krvi, o bojevima,
o sabljama što pamte imena.
U trećijem šatoru — oružje teško,
sabljama i puškama postelja prostira,
svaka čeka ruku što naređuje,
svaka zna ime onog koga će da sretne.
A iza njih, gde ni vetar ne sme,
šatori prazni, straža bez lica,
zvuk bubnja što udara samo srce noći.
I tek na kraju — šator Sulejmanov,
od svile i straha satkan,
u njemu tišina, kao molitva nedovršena.
U poslednjem, pod svodom od svile,
sedi Sulejman — sam u tišini svojoj,
oko njega svetlost ne gori,
ni vetar mu šator ne dira.
Gleda Sulejman, a ne vidi,
sluša Sulejman a ne čuje,
jer raja je daleko,
a moć što ju je zidao — šapat postade.
I tako stoji,
među trinaest šatora,
okružen sobom —
a sam.
