Stevan Sremac (Senta, 11/23. novembar 1855 – Sokobanja, 12/25. avgust 1906) bio je srpski književnik, profesor, istoričar po obrazovanju i član Srpske kraljevske akademije. Smatra se jednim od najznačajnijih predstavnika srpskog realizma i jednim od najistaknutijih srpskih humorističkih pisaca kraja 19. i početka 20. veka. Najpoznatija dela su mu „Ivkova slava“, „Limunacija na selu“, „Pop Ćira i pop Spira“, „Vukadin“, „Zona Zamfirova“, „Čiča Jordan“ i „Kir Geras“.
Sremac je u književnosti poznat po realističnom prikazivanju svakodnevnog života, naročito patrijarhalnih sredina Vojvodine, Niša i beogradske periferije. Njegovu prozu karakterišu humor, satira, karikaturalno oblikovanje likova, slikovit jezik i velika pažnja prema običajima, društvenim odnosima i govoru ljudi koje je opisivao.
Biografija
Rođenje i poreklo
Stevan Sremac rođen je 23. novembra 1855. godine u Senti, u Bačkoj, tada u sastavu Austrijskog carstva. Prema podacima Srpske akademije nauka i umetnosti, datum rođenja odgovara datumu 11/23. novembar 1855., odnosno 11. novembru po julijanskom i 23. novembru po gregorijanskom kalendaru.
Poticao je iz zanatlijske porodice. Njegov otac bio je Avram Sremac, a majka Katarina. Rano detinjstvo proveo je u Senti, a deo detinjstva proveo je i kod bake po majci u Pirotu.
Roditelje je izgubio u detinjstvu, pa je brigu o njemu preuzeo njegov ujak Jovan Đorđević, istoričar, književnik, profesor Velike škole i jedna od značajnih ličnosti srpskog kulturnog i političkog života 19. veka. Đorđević je 1868. godine doveo Sremca u Beograd radi daljeg školovanja.
Dolazak u Beograd predstavljao je jednu od najvažnijih prekretnica u Sremčevom životu. U novoj sredini dobio je obrazovanje koje će ga najpre usmeriti ka istoriji i prosveti, a kasnije i prema književnosti.
Školovanje u Beogradu
Sremac je u Beogradu završio gimnaziju, a potom nastavio školovanje na Velikoj školi, na istorijsko-filološkim studijama. Prema dostupnim biografskim podacima, gimnazijsko školovanje završio je 1875. godine, dok je studije završio nakon učešća u ratovima za oslobođenje južnih krajeva Srbije, 1878. godine.
Za vreme školovanja živeo je kod ujaka Jovana Đorđevića. Uticaj čoveka koji je istovremeno bio istoričar, književnik i političar bio je značajan za formiranje Sremčevih interesovanja. Sremac se opredelio za istoriju i priključio Liberalnoj stranci.
Istorija će ostati jedna od njegovih najvažnijih intelektualnih preokupacija i u kasnijem književnom radu. Njegove prve prozne tekstove upravo će činiti prikazi ličnosti i događaja iz srpske prošlosti.
Učešće u srpsko-turskim ratovima
Kao student, Sremac je učestvovao u srpsko-turskim ratovima.
Bio je dobrovoljac u ratovima 1876. i 1877–1878. godine, koji su bili deo borbe Srbije za oslobođenje teritorija na jugu i jugoistoku zemlje od osmanske vlasti.
Učešće u ratovima predstavlja važan deo njegove biografije, jer pokazuje da njegov odnos prema istoriji nije bio samo akademski. Kao mlad čovek pripadao je generaciji koja je neposredno učestvovala u stvaranju i širenju moderne srpske države.
Posle rata vratio se u Beograd i završio studije.
Prvi posao i profesorska karijera
Po završetku studija Sremac je kratko radio kao praktikant u Ministarstvu finansija, dok se pripremao za profesorski poziv.
U septembru 1879. godine postavljen je za profesora novootvorene gimnazije u Nišu.
Njegov profesorski rad bio je veoma širok. Predavao je više predmeta, među kojima su bili:
- srpska istorija,
- opšta istorija,
- geografija,
- srpska gramatika,
- nemački jezik,
- moral,
- crtanje,
- krasnopis.
U Nišu je proveo najveći deo svoje profesorske karijere. Prema dostupnim biografskim podacima, 1881. godine premešten je u Pirot, da bi se 1883. vratio u Niš, gde je ostao do 1892. godine.
U Nišu je sa kolegama učestvovao i u osnivanju pozorišne družine „Sinđelić“.
Profesorski poziv Sremac je zadržao do kraja života. Kasnije je radio i u Beogradu, gde je bio profesor Druge beogradske gimnazije. SANU ga navodi kao profesora gimnazije u Nišu i Druge beogradske gimnazije.
Profesorski ispit položio je 1890. godine, nakon više od decenije rada u prosveti.
Pirot i premeštaj iz Niša
Sremčev boravak u Pirotu trajao je od 1881. do 1883. godine.
Njegov premeštaj iz Niša u Pirot u delu biografske literature povezuje se sa njegovim političkim angažmanom i tekstovima u kojima je kritikovao lokalne političke i društvene prilike.
Pirot je, međutim, ostao važan u njegovom životu iz još jednog razloga.
U ovom gradu je upoznao sredinu koja će dodatno uticati na njegovo kasnije književno interesovanje. Sremac je bio poznat po tome da je pažljivo posmatrao ljude i beležio njihove osobine, govor, anegdote i događaje.
Zbog takvog načina rada kasnije je dobio nadimak „pisac sa beležnicom“.
U pojedinim kasnijim svedočenjima i lokalnoj istoriografiji navodi se i priča o njegovoj neostvarenoj ljubavi prema Jeleni Pančić, kćeri pirotskog sveštenika Pantelije Pančića. Međutim, ta priča se oslanja prvenstveno na kasnija sećanja i svedočenja, pa je treba razlikovati od čvrsto dokumentovanih podataka iz Sremčeve biografije.
Niš – najvažnija sredina Sremčevog književnog iskustva
Sremčev boravak u Nišu od 1879. do 1881. i zatim od 1883. do 1892. godine imao je presudan značaj za njegov književni razvoj.
Niš je u to vreme bio grad snažnih društvenih promena. Oslobođen od osmanske vlasti 1878. godine, našao se u procesu ubrzane integracije u politički, kulturni i društveni sistem Kraljevine Srbije.
Sremac je u Nišu neposredno upoznao svet koji će kasnije postati jedna od glavnih tema njegove književnosti.
U njegovim delima pojavljuju se trgovci, zanatlije, sveštenici, mladići i devojke, porodice, lokalni uglednici i ljudi čiji se život nalazi između starijih običaja i novih društvenih okolnosti.
Zbog toga je Niš jedna od tri velike geografske i kulturne oblasti Sremčevog književnog sveta. Druge dve su Vojvodina i Beograd.
Početak književnog rada
Sremac se književno afirmisao relativno kasno.
Za razliku od mnogih pisaca koji su počeli da objavljuju još tokom školovanja ili rane mladosti, Sremac je ozbiljniji književni rad započeo tek u tridesetim godinama.
Godine 1888. počeo je da objavljuje prozne hronike posvećene ličnostima i događajima iz srpske prošlosti. Ti tekstovi kasnije su objedinjeni u zbirci „Iz knjiga starostavnih“, koja je objavljena 1903. godine.
Među njegovim ranim tekstovima bila je hronika „Vladimir, kralj Dukljanski“, objavljena pod pseudonimom Senćanin.
U ovoj fazi Sremac je još uvek pre svega pisac zainteresovan za istoriju i nacionalnu prošlost.
Kasnije će potpuno razviti drugi deo svog književnog talenta – realističku i humorističku prozu.
„Božićna pečenica“
Godine 1893. Sremac objavljuje „Božićnu pečenicu“, delo koje se obično navodi kao njegova prva realistička pripovetka.
Ovim tekstom počinje period njegovog zrelog pripovedanja.
Umesto velikih istorijskih događaja, Sremac se sve više okreće svakodnevnom životu, običnim ljudima, njihovim navikama i međusobnim odnosima.
Upravo će takav pristup postati osnova njegove književnosti.
„Ivkova slava“
„Ivkova slava“ objavljena je 1895. godine i predstavlja jedno od ključnih dela Sremčevog niškog ciklusa.
Delo prikazuje nišku sredinu kroz običaj slave, gostoprimstvo, porodične i prijateljske odnose i niz komičnih situacija.
Sremac u njemu ne prikazuje samo pojedinačne karaktere već čitav način života.
Posebnu pažnju posvećuje govoru i običajima, zbog čega delo ima i dokumentarnu vrednost za proučavanje društvenog života Niša krajem 19. veka.
„Limunacija na selu“
„Limunacija na selu“ objavljena je 1896. godine.
U ovoj pripoveci Sremac nastavlja da koristi humor i satiru za prikaz društvenih odnosa i mentaliteta.
Kao i u drugim delima, komika ne proizlazi samo iz događaja već iz karaktera ljudi, njihovih ambicija, nesporazuma i pokušaja da se predstave drugačijima nego što jesu.
„Vukadin“
„Vukadin“ pripada Sremčevim satiričnim delima.
U njemu je posebno izražena njegova kritika političkog oportunizma i društvenog uspona zasnovanog na prilagođavanju trenutnim okolnostima.
Za razliku od sentimentalnijeg odnosa prema starinskim sredinama, u „Vukadinu“ Sremčev humor dobija oštriju društvenu i političku dimenziju.
Delo je posebno značajno za razumevanje Sremčevog odnosa prema modernom političkom životu.
„Pop Ćira i pop Spira“
„Pop Ćira i pop Spira“, objavljen 1898. godine, smatra se jednim od najznačajnijih dela srpskog humorističkog realizma.
Radnja je smeštena u vojvođansku sredinu, odnosno u svet koji je Sremac poznavao iz detinjstva.
U središtu priče nalaze se dva pravoslavna sveštenika i njihove porodice. Naizgled sitni sukobi i nadmetanja prerastaju u složene komične situacije.
Delo je karakteristično po:
- izrazito živom dijalogu;
- lokalnom govoru;
- karikaturalnom prikazivanju likova;
- humoru zasnovanom na karakterima;
- prikazu patrijarhalnog društva;
- sukobu ličnih interesa i društvenih očekivanja.
Sremac se ovde pokazuje kao izuzetan poznavalac ljudske sujete i malograđanskih odnosa.
„Zona Zamfirova“
„Zona Zamfirova“ pripada njegovom niškom književnom ciklusu i prvi put je objavljena 1903. godine.
Radnja je smeštena u Niš krajem 19. veka, a u središtu je ljubav između Zone, pripadnice ugledne trgovačke porodice, i Maneta, mladog zanatlije.
Ljubavna priča istovremeno je prikaz društvenih odnosa tadašnjeg Niša.
U delu se obrađuju:
- porodični ugled;
- društveni položaj;
- bogatstvo;
- zanatski sloj;
- patrijarhalni odnosi;
- običaji;
- brak;
- položaj mladih;
- sukob tradicionalnih shvatanja i ličnih želja.
Posebnu vrednost romanu daje jezik. Sremac koristi niški govor i lokalizme, čime stvara snažan osećaj autentičnosti.
„Zona Zamfirova“ je kasnije postala jedno od najpoznatijih dela srpske književnosti i doživela je brojna pozorišna i filmska izvođenja.
„Čiča Jordan“
„Čiča Jordan“ pripada Sremčevim poznatijim pripovetkama i vezan je za beogradsku sredinu.
Za razliku od dela u kojima je dominantan Niš ili vojvođanska sredina, ovde Sremac prikazuje život Beograda i njegove stanovnike.
Beograd će u njegovoj kasnijoj prozi predstavljati prostor drugačijeg društvenog iskustva: grad koji se modernizuje i u kojem tradicionalni način života sve više dolazi u sukob sa novim građanskim obrascima.
„Kir Geras“
„Kir Geras“ pripada delima koja su snažno povezana sa Sremčevim interesovanjem za beogradsku periferiju.
Delo je objavljeno posthumno, 1907. godine, nakon piščeve smrti.
Sremac je i ovde koristio humor i karakterizaciju kako bi prikazao ljude i odnose u društvu koje se menjalo.
„Iz knjiga starostavnih“
Zbirka „Iz knjiga starostavnih“ predstavlja posebnu celinu u Sremčevom opusu.
Za razliku od njegovih najpoznatijih humorističkih pripovedaka, tekstovi ove zbirke bave se srpskom istorijom, ličnostima i događajima iz prošlosti.
Sremac je time ostao veran svom prvobitnom obrazovanju i interesovanju za istoriju.
Zbirka je objavljena 1903. godine, nakon što je Sremac od 1888. počeo da objavljuje pojedinačne istorijske prozne tekstove.
Književne osobine
Sremac pripada epohi realizma.
Njegova književnost polazi od konkretne stvarnosti, svakodnevnog života i stvarnih društvenih odnosa.
Za njegovo stvaralaštvo karakteristični su:
Realističko posmatranje – Sremac je polazio od ljudi i događaja koje je poznavao i beležio.
Humor – komika proizlazi iz situacija, karaktera, jezika i ljudskih slabosti.
Satira – naročito je oštra kada prikazuje politički oportunizam i moderne društvene pojave.
Karikatura – pojedine osobine likova namerno su pojačane do komičnosti.
Dijalog – govor likova jedan je od ključnih elemenata njegove proze.
Lokalni govor – vojvođanski i niški izrazi doprinose autentičnosti.
Epizodičnost – radnja je često proširena brojnim anegdotama, digresijama i opisima.
Sukob starog i novog – jedan od stalnih motiva Sremčeve književnosti.
Hrvatska enciklopedija posebno ističe njegovu sposobnost da patrijarhalne sredine prikazuje sa sentimentalnošću, humorom i razumevanjem za ljudske slabosti, dok je prema modernom građanskom svetu umeo da bude mnogo oštriji i satiričniji.
„Pisac sa beležnicom“
Sremac je ostao poznat kao „pisac sa beležnicom“.
Nije bio pisac koji se oslanjao samo na maštu. Beležio je anegdote, karakteristične rečenice, ponašanje ljudi i detalje svakodnevnog života.
Zbog toga se njegov književni postupak često opisuje kao pretvaranje stvarnih opažanja u književnu građu.
Ta osobina objašnjava i izrazitu uverljivost njegovih likova.
Čitaocu često izgleda kao da ne čita izmišljenu priču nego prisluškuje razgovor ljudi iz susedne kuće.
Sremac i političke prilike
Sremčev politički razvoj bio je složen.
U mladosti je bio pristalica Liberalne stranke, što je bilo povezano i sa uticajem njegovog ujaka Jovana Đorđevića. Kasnije je postao izraziti tradicionalista i konzervativac.
Bio je privržen monarhiji i patrijarhalnim vrednostima i kritički nastrojen prema mnogim pojavama modernizacije.
Međutim, njegov književni rad ne može se svesti na politički program.
U književnosti je umeo da prevaziđe sopstvene političke stavove i da veoma precizno prikaže i slabosti sveta kojem je bio naklonjen.
Upravo zato Sremčeva dela nisu samo konzervativna odbrana prošlosti. Ona istovremeno sadrže i humorističku kritiku ljudi koji tu prošlost predstavljaju.
Sremac i Branislav Nušić
Sremac se često poredi sa Branislavom Nušićem, jednim od najvećih srpskih humorista iste epohe.
Obojica su koristila humor i satiru za prikaz društva, ali su se razlikovali u izboru tema i načinu obrade.
Nušić je češće usmeren prema političkim institucijama, birokratiji, državnoj administraciji i građanskom društvu.
Sremac je više pažnje posvećivao lokalnoj sredini, običajima, porodici, karakterima i svakodnevnom životu.
Zajedno predstavljaju dva najznačajnija pola srpske humorističke književnosti krajem 19. i početkom 20. veka.
Beograd u Sremčevom životu
Beograd je imao važnu ulogu u svim ključnim fazama Sremčevog života.
U njega je došao kao dečak 1868. godine.
Tu je završio gimnaziju.
Na Velikoj školi studirao je istoriju.
U Beogradu je započeo i politički život.
Posle godina provedenih u Nišu i Pirotu, vratio se u Beograd 1892. godine.
Tu je nastavio profesorsku karijeru i razvio svoj književni rad.
Beograd je, dakle, bio mesto njegovog obrazovanja, kasnijeg profesionalnog života i književnog sazrevanja.
Član Srpske kraljevske akademije
Na samom kraju života Sremac je dobio jedno od najvećih priznanja koje je tadašnji srpski kulturni život mogao da pruži.
3. februara 1906. godine izabran je za pravog člana Srpske kraljevske akademije, odnosno tadašnje akademije iz koje će kasnije nastati današnja Srpska akademija nauka i umetnosti. SANU navodi da je izabran za pravog člana Akademije umetnosti.
Nije, međutim, stigao da održi pristupnu besedu. Prema evidenciji SANU, pristupnu besedu nije održao.
Njegov izbor predstavljao je potvrdu književnog ugleda koji je stekao tokom prethodnih godina.
Bolest i smrt
Sremac je tokom 1906. godine otišao u Sokobanju, gde je trebalo da se leči i oporavi.
Tamo se razboleo i iznenada preminuo.
Umro je 12/25. avgusta 1906. godine u Sokobanji, u 50. godini života.
U izvorima se njegova smrt povezuje sa sepsom, odnosno teškom infekcijom.
Nije dočekao da održi pristupnu besedu u Akademiji.
Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu.
Njegova smrt predstavljala je veliki gubitak za srpsku književnost, posebno zato što je preminuo u trenutku kada je već imao veliki književni ugled i kada je njegova književna karijera bila na vrhuncu.
Književna dela
Najznačajnija Sremčeva dela su:
| Godina | Delo | Književni značaj |
|---|---|---|
| 1888–1903 | Iz knjiga starostavnih | istorijske pripovetke i hronike |
| 1893 | Božićna pečenica | jedna od prvih realističkih pripovedaka |
| 1895 | Ivkova slava | niški ciklus |
| 1896 | Limunacija na selu | humor i društvena satira |
| 1896 | Vukadin | politička i društvena satira |
| 1898 | Pop Ćira i pop Spira | jedno od najznačajnijih dela srpskog humorističkog realizma |
| 1903 | Zona Zamfirova | niška sredina, ljubav i društveni odnosi |
| 1903 | Čiča Jordan | beogradska sredina |
| 1903/1907 | Kir Geras | beogradska periferija; objavljen posthumno |
Godine pojedinih dela u sekundarnoj literaturi nisu uvek potpuno ujednačene, naročito kada se razlikuju godina časopisnog objavljivanja i godina prvog knjiškog izdanja. Zbog toga je kod Sremčeve bibliografije važno razlikovati nastanak, časopisnu objavu i knjiško izdanje.
Tri književne sredine
Sremčev opus može se u velikoj meri posmatrati kroz tri sredine:
Vojvodina
Vojvođanski svet poznavao je iz detinjstva. Njegov najpoznatiji prikaz jeste „Pop Ćira i pop Spira“.
Niš
Niš je upoznao kao profesor i stanovnik grada. Upravo ovde je prikupio veliki deo građe za svoja najpoznatija dela. Niška sredina prisutna je u „Ivkova slava“ i „Zoni Zamfirovoj“.
Beograd
Beograd je bio mesto njegovog školovanja, kasnijeg profesorskog rada i života. Beogradsku sredinu prikazivao je u delima kao što su „Čiča Jordan“ i „Kir Geras“.
Ove tri sredine čine jednu od najvažnijih karakteristika Sremčeve književnosti.
Značaj i književno nasleđe
Stevan Sremac zauzima posebno mesto u srpskoj književnosti jer je u realističku prozu uneo svetove koji su do tada bili manje zastupljeni.
Njegova pažnja nije bila usmerena samo na velike istorijske ličnosti i nacionalne događaje. Sremac je književnim predmetom učinio svakodnevni život običnih ljudi.
Opisivao je njihove:
- običaje;
- porodične odnose;
- način govora;
- zanimanja;
- verske i društvene navike;
- međusobna nadmetanja;
- ljubavne odnose;
- sukobe generacija;
- odnos prema novim društvenim pojavama.
Na taj način njegova dela imaju i književnu i kulturno-istorijsku vrednost.
Posebno su značajna za proučavanje društvenog života Srbije krajem 19. veka, jer beleže atmosferu, jezik i mentalitet sredina koje su se ubrzano menjale.
Sremac u kulturi
Njegova dela nastavila su da žive dugo posle njegove smrti.
„Pop Ćira i pop Spira“, „Ivkova slava“ i „Zona Zamfirova“ postali su deo opšte kulture i školskog obrazovanja u Srbiji.
„Zona Zamfirova“ naročito je dobila novu popularnost kroz pozorišne i filmske adaptacije, čime je Sremčev književni svet postao poznat i publici koja nije čitala njegovu prozu.
Njegov značaj, međutim, nije samo u popularnosti pojedinačnih dela.
Sremac je ostavio trajno svedočanstvo o društvu Srbije u periodu kada je ona prelazila iz tradicionalnog u modernije evropsko društvo.
Istorijski značaj Stevana Sremca
Sremac je pripadao generaciji srpskih intelektualaca koja je živela između dve epohe.
Rođen je u Austrijskom carstvu, školovao se u Kneževini, a zatim Kraljevini Srbiji, učestvovao u ratovima za oslobođenje, radio kao profesor u gradovima koji su se tek uključivali u modernu srpsku državu i postao član Srpske kraljevske akademije.
Za manje od 51 godine života prošao je put od deteta iz Sente do jednog od najpoznatijih srpskih književnika.
Njegov život obuhvatio je:
Sentu – Beograd – ratove 1876–1878. – Niš – Pirot – povratak u Beograd – književnu afirmaciju – članstvo u Akademiji – Sokobanju i smrt.
U književnosti je ostavio tri velika sveta: vojvođanski, niški i beogradski.
Zbog toga Stevan Sremac nije samo pisac nekoliko popularnih humorističkih dela. Njegov opus predstavlja svojevrsnu književnu hroniku Srbije i srpskog društva krajem 19. veka.
Njegova posebnost je u tome što je velike društvene promene prikazivao kroz male događaje i obične ljude.
U tome se nalazi i trajna vrednost njegove književnosti: istorija se kod Sremca ne pojavljuje samo kroz datume, ratove i političke odluke, već kroz ljude koji se svađaju, zaljubljuju, slave, trguju, ogovaraju, pokušavaju da sačuvaju stari način života i suočavaju se sa svetom koji se menja.
Stevan Sremac umro je 1906. godine, ali su njegovi likovi i sredine ostali deo srpske književne i kulturne baštine.
