Platonova „Država“ nije samo rasprava o idealnoj državi. U VIII i IX knjizi ovog dela, nastalog u IV veku pre nove ere, grčki filozof opisuje kako se politički poredak menja, kako demokratija može da sklizne u tiraniju i kako od čoveka koji se predstavlja kao zaštitnik naroda nastaje vladar koji na kraju živi u strahu od sopstvenih podanika.
Kada je Platon oko 380. godine pre nove ere pisao Državu, Atina je već imala iza sebe burna politička iskustva: Peloponeski rat, pad atinske demokratije, vlast Tridesetorice tirana i obnovu demokratije 403. godine pre nove ere. Platon je odrastao u društvu u kojem se pitanje ko treba da vlada nije moglo odvojiti od pitanja kako vlast može da se pretvori u nasilje.
Upravo zato je njegova analiza tiranije zanimljiva i danas – ne kao predviđanje budućnosti, već kao istorijski zapis o tome kako je jedan od najvažnijih mislilaca antičke Grčke razumeo političku moć.
Od najboljeg poretka do najgoreg
U VIII knjizi Države Platon razvija svojevrsnu lestvicu političkih poredaka. Nakon aristokratije, koju u svom idealnom modelu smatra najboljim oblikom uređenja, slede timokratija, oligarhija, demokratija i na kraju tiranija.
Za Platona ti poretci nisu samo različite institucije. Svaki od njih proizvodi i određeni tip čoveka.
Kada se promeni politički poredak, menja se i karakter društva.
Na kraju tog procesa nalazi se tiranin.
Kako tiranin dolazi na vlast?
Platonov opis počinje paradoksalno.
Tiranin se ne pojavljuje odmah kao neprijatelj naroda. Naprotiv, on se predstavlja kao njegov zaštitnik.
U demokratskom društvu, prema Platonovoj argumentaciji, pojavljuje se čovek koji ume da pridobije narod. Govori u njegovo ime, obećava da će kazniti njegove neprijatelje i predstavlja sebe kao nekoga ko će stati na stranu običnih ljudi.
U početku može čak izgledati kao najglasniji branilac naroda.
Ali kada dobije dovoljno političke moći, odnos prema protivnicima počinje da se menja.
Prvi neprijatelji
Platon smatra da tiranin mora da se obračuna sa ljudima koji imaju dovoljno uticaja da mu ugroze vlast.
Neki bivaju uklonjeni, neki proterani, a neki ubijeni.
Istovremeno, tiranin počinje da nagrađuje one koji mu duguju položaj i opstanak. Tako se oko njega stvara grupa ljudi čija je sudbina vezana za njegovu vlast.
Politički sistem se postepeno menja: više nije najvažnije šta institucije dozvoljavaju, već šta dozvoljava čovek koji ih kontroliše.
Zašto tiraninu treba neprijatelj?
Jedan od najzanimljivijih delova Platonove analize jeste odnos između tiranije i sukoba.
Tiraninu je potreban razlog zbog kojeg mora da ostane na vlasti.
Ako postoji stalna opasnost, postoji i potreba za zaštitnikom.
Zato Platon opisuje tiranina kao čoveka koji održava stanje sukoba. Neprijatelji mogu biti spoljašnji, ali mogu biti i unutrašnji. Protivnici vlasti mogu se predstavljati kao opasnost po državu, narod ili sam politički poredak.
Na taj način strah postaje politički instrument.
Od zaštitnika do gospodara
Platonov tiranin vremenom prestaje da bude čovek koji traži podršku naroda.
On postaje čovek koji zahteva poslušnost.
To je važna tačka u Platonovoj priči.
Na početku tiranin zavisi od narodne podrške. Kasnije sve više zavisi od prinude.
Zato mu je potrebna lična zaštita, naoružani ljudi i krug sledbenika koji su mu potpuno odani.
Vlast koja je počela obećanjem slobode završava se sistemom straha.
Tiranin koji se plaši svih
Platon ovde uvodi jednu od najvećih ironija tiranske vlasti.
Čovek koji je osvojio gotovo neograničenu moć nije slobodan.
Naprotiv.
Što više ljudi potčini, više ljudi ima razloga da ga mrzi.
Što više neprijatelja vidi oko sebe, više mu je potrebna zaštita.
Što mu je potrebna veća zaštita, sve se više odvaja od običnih ljudi.
Tako tiranin postaje zarobljenik sopstvene vlasti.
Platon ga prikazuje kao čoveka koji ne može da veruje drugima, koji strahuje od zavere i koji mora da bude okružen ljudima spremnim da ga štite.
Na kraju, onaj koji je tvrdio da će štititi narod mora da se štiti od naroda.
Zašto je Platon uopšte proučavao tiraniju?
Za Platona pitanje tiranije nije bilo samo teorijsko.
Atina je u njegovom životu doživela političke prevrate, uključujući period vlasti Tridesetorice tirana nakon poraza u Peloponeskom ratu 404. godine pre nove ere.
Iako Platonova analiza u Državi nije jednostavan istorijski prikaz tog događaja, iskustvo političkog nasilja i nestabilnosti predstavljalo je važan deo sveta u kojem je filozof razmišljao o vlasti.
Njegova pitanja bila su fundamentalna:
Ko treba da vlada?
Zašto ljudi prihvataju lošu vlast?
Kako sloboda može da se pretvori u svoju suprotnost?
I kako čovek koji obećava da će štititi narod postaje njegov gospodar?
Platonova politička lekcija
Platon nije napisao priručnik za savremenu politiku. Nije mogao znati kako će izgledati države, institucije i društva više od dva milenijuma kasnije.
Ali je pokušao da opiše jedan politički obrazac.
U njegovoj priči tiranija ne počinje nužno otvorenom silom.
Počinje političkom krizom.
Zatim dolazi čovek koji obećava zaštitu.
Protivnici postaju neprijatelji.
Sukob postaje opravdanje.
Zaštita postaje prinuda.
A vlast koja je navodno osvojena u ime naroda završava u izolaciji od tog istog naroda.
I upravo u tome nalazi se možda najzanimljiviji deo Platonove analize:
tiranin na vrhuncu svoje moći nije čovek koji se oseća najslobodnije, već čovek koji se najviše plaši da će izgubiti vlast.
Platon je tu priču zapisao pre gotovo 2.400 godina.
Ne kao vest.
Ne kao politički komentar.
Već kao filozofsko pitanje o tome šta se događa kada čovek dobije moć koju više nema ko da ograniči.
Foto: Ilustracija/ pixabay
