Petar Ičko ostao je upamćen kao jedan od najznačajnijih srpskih diplomata s početka XIX veka, čovek koji je više verovao u snagu pregovora nego u sablju, ali je istovremeno razumeo da se uspešna diplomatija može voditi samo onda kada iza nje stoje vojni uspesi. Njegovo ime zauvek je povezano sa Ičkovim mirom, najvažnijim diplomatskim pokušajem tokom Prvog srpskog ustanka, ali njegova životna priča mnogo je bogatija od jednog sporazuma. Bio je trgovac, tumač, diplomata, obaveštajac, državni službenik i prvi predsednik beogradskog magistrata. Njegova karijera pokazuje koliko su sposobni pojedinci mogli da utiču na tok istorije u vremenu kada su se sudarali interesi Osmanskog carstva, Austrije, Rusije i Srbije.
Petar Ičko – diplomata koji je Srbiji otvorio vrata autonomije
Poreklo i mladost
Petar Ičko, u izvorima pominjan i kao Ičkoglija ili Ičkoglić, rođen je 1755. godine u Katranici (današnja Ptolemaida u severnoj Grčkoj), tada u sastavu Osmanskog carstva. Katranica je bila poznata trgovačka varoš u kojoj je živelo brojno srpsko, cincarsko i grčko stanovništvo. Još u mladosti došao je u dodir sa različitim jezicima i kulturama, što će kasnije biti presudno za njegovu diplomatsku karijeru.
Njegova porodica bavila se trgovinom, pa je Petar vrlo rano stekao iskustvo u poslovnim odnosima širom Balkana. Kao i mnogi uspešni trgovci tog vremena, nije bio vezan za jedno mesto, već je pratio trgovačke puteve koji su povezivali Solun, Beograd, Zemun, Beč i Carigrad.
Dolazak u Beograd
Posle kraćeg boravka u Bačkoj Palanci i Zemunu, sredinom osamdesetih godina XVIII veka dolazi u Beograd, tada jedan od najvažnijih trgovačkih centara Osmanskog carstva na severu Balkana.
Beograd tog vremena bio je grad u kojem su se ukrštali interesi:
- Osmanskog carstva,
- Austrijske monarhije,
- srpskih trgovaca,
- dubrovačkih i grčkih trgovaca,
- evropskih diplomatskih predstavnika.
Ičko je veoma brzo stekao ugled kao trgovački posrednik i čovek koji uspešno rešava sporove između trgovaca različitih narodnosti.
Čovek koji je govorio jezike velikih sila
Jedna od njegovih najvećih prednosti bilo je izuzetno obrazovanje.
Govorio je:
- turski,
- nemački,
- francuski,
- srpski,
a odlično je poznavao i običaje, zakone i ceremonijal Osmanskog carstva.
To ga je učinilo dragocenim za sve koji su želeli da pregovaraju sa Portom.
U vremenu kada je malo ljudi na Balkanu govorilo strane jezike i poznavalo diplomatski protokol, Ičko je predstavljao retku kombinaciju trgovca, prevodioca i političkog posrednika.
U službi Hadži Mustafa-paše
Njegove sposobnosti nisu promakle Hadži Mustafa-paši, beogradskom veziru, koji ga je angažovao kao dragomana – zvaničnog tumača i diplomatu.
Dragomani nisu bili obični prevodioci.
Njihov posao podrazumevao je:
- vođenje diplomatske prepiske,
- pregovore sa stranim predstavnicima,
- tumačenje političkih prilika,
- prikupljanje obaveštenja,
- posredovanje između različitih naroda.
Hadži Mustafa-paša bio je poznat po nastojanju da smiri prilike u Beogradskom pašaluku i ograniči samovolju janjičara. U toj politici Ičko je imao važnu ulogu, održavajući kontakte između paše i srpskih knezova.
Diplomatska služba u Berlinu
Ičko je jedno vreme bio i otpravnik poslova osmanskog poslanstva u Berlinu. To je bilo izuzetno značajno iskustvo, jer je imao priliku da upozna evropsku diplomatiju, način rada stranih ambasada i međunarodne odnose u vreme kada je Pruska postajala jedna od vodećih evropskih sila.
Boravak u Berlinu dodatno je usavršio njegove diplomatske sposobnosti i učinio ga jednim od retkih Srba svog vremena sa iskustvom rada u međunarodnoj diplomatiji.
Predstavnik trgovaca
Pored državnih poslova, Ičko je bio i bazrđanbaša – predstavnik i zaštitnik interesa solunskih i zemunskih trgovaca u Beogradu.
Na toj dužnosti radio je u dva navrata:
- 1792–1796.
- 1800–1801.
Posebno se zalagao za slobodan promet robe između Srbije i Austrije.
Najviše se trgovalo:
- pamukom,
- kordovanom (vrstom kvalitetne kože),
- voskom,
- vunom,
- stokom.
Mirna trgovina značila je i veći prihod za srpske trgovce, pa je Ičko imao snažan motiv da spreči sukobe između Osmanskog carstva i Austrije.
Bekstvo od dahija
Posle ubistva Hadži Mustafa-paše 1801. godine, vlast u Beogradskom pašaluku preuzimaju dahije.
Njihova samovolja, nasilje i progoni primorali su mnoge ugledne Srbe da pobegnu preko Save u Zemun.
Među njima bio je i Petar Ičko.
U Zemunu je održavao veze sa srpskim prvacima koji su pripremali ustanak.
Pridruživanje Prvom srpskom ustanku
Kada je 1804. godine izbio Prvi srpski ustanak, Ičko se vraća među ustanike.
Njegove diplomatske sposobnosti odmah su prepoznate.
Mitropolit Stefan Stratimirović posebno je isticao njegovu inteligenciju, obrazovanje i veliki politički uticaj.
Bio je blizak prijatelj:
- Janka Katića,
- Alekse Nenadovića,
- Karađorđa Petrovića.
Za razliku od vojvoda koji su ratovali na bojištu, Ičko je vodio borbu za Srbiju za pregovaračkim stolom.
Misija u Carigradu
Godine 1806. Karađorđe i ustaničke starešine poveravaju Petru Ičku najvažniji diplomatski zadatak.
Sa delegacijom koju su činili:
- knez Milić iz Ćićevca,
- knez Živko Paraćinac,
- sekretar Stevan Jevtić,
odlazi u Carigrad kako bi sa Portom pregovarao o miru.
Njegov zadatak bio je izuzetno težak.
Trebalo je ubediti jednu od najvećih svetskih sila da pobunjenicima prizna gotovo potpunu unutrašnju samostalnost.
Ičkova diplomatska pobeda
Ičko je uspeo ono što je malo ko očekivao.
Vešto je iskoristio:
- pobede ustanika na Mišaru i Deligradu,
- približavanje rata između Rusije i Turske,
- unutrašnje probleme Osmanskog carstva.
Rezultat je bio sporazum poznat kao Ičkov mir.
Porta je prihvatila da Srbija dobije:
- sopstvenu unutrašnju upravu,
- srpske činovnike,
- proterivanje janjičara,
- pravo da sama ubira porez,
- autonomnu organizaciju vlasti.
Jedino bi u Beogradu ostao sultanov predstavnik – muhasil, sa manjom pratnjom od oko 150 vojnika, kao simbol vrhovne vlasti sultana.
Za tadašnje prilike to je predstavljalo izuzetno široku autonomiju.
Zašto sporazum nije zaživeo?
Dok je Ičko završavao pregovore, situacija na Balkanu naglo se promenila.
Srbi su krajem 1806. godine osvojili Beograd.
Istovremeno je izbio rat između Rusije i Osmanskog carstva.
Karađorđe i ustaničke vođe procenili su da sada mogu postići mnogo više od autonomije.
Umesto prihvatanja mira odlučili su da nastave rat uz rusku pomoć.
Ičko je ipak još jednom otišao u Carigrad kako bi preuzeo sultanov berat, odnosno zvanični dokument kojim bi sporazum bio potvrđen. Međutim, političke prilike su se u međuvremenu promenile i mir nikada nije sproveden.
Prvi predsednik beogradskog magistrata
Po osnivanju Beogradskog magistrata 1807. godine, prve gradske upravne ustanove oslobođenog Beograda, Petar Ičko postavljen je za njegovog prvog predsednika.
Na toj funkciji radio je na uređenju administracije, sudstva i trgovine u tek oslobođenom gradu, koristeći iskustvo stečeno u osmanskoj i evropskoj administraciji.
Mason i čovek evropskih ideja
Istorijski izvori navode da je Petar Ičko bio pripadnik slobodnog zidarstva – masonstva. U to vreme mnogi ugledni evropski političari, trgovci i diplomate bili su članovi masonskih loža, koje su negovale ideje prosvetiteljstva, obrazovanja i međunarodne saradnje.
Iako o njegovom masonstvu nema mnogo pouzdanih podataka, ta činjenica govori da je bio povezan sa evropskim intelektualnim i diplomatskim krugovima svog vremena.
Tajanstvena smrt
U maju 1808. godine, nakon jedne gozbe u Topčideru, Petru Ičku je iznenada pozlilo. Uprkos naporima lekara, preminuo je 16. maja 1808. godine u Beogradu.
Već među savremenicima pojavile su se sumnje da nije umro prirodnom smrću.
Prema jednom predanju, otrovan je, a sumnje su padale na ljude bliske ruskom predstavniku Konstantinu Rodofinikinu, koji je imao drugačiju političku viziju budućnosti Srbije. Međutim, za tu tvrdnju nikada nisu pronađeni čvrsti istorijski dokazi, pa okolnosti njegove smrti i danas ostaju predmet rasprava među istoričarima.
Petar Ičko sahranjen je u porti manastira Rakovica, gde se i danas nalazi njegovo grobno mesto.
Istorijsko nasleđe
Iako je živeo svega pedeset tri godine, Petar Ičko ostavio je dubok trag u srpskoj istoriji. Bio je jedan od retkih ljudi svog vremena koji su podjednako dobro razumeli osmansku politiku, evropsku diplomatiju i potrebe srpskog naroda. Njegova pregovaračka veština omogućila je da se prvi put jasno oblikuje politički program srpske autonomije.
Mnogi zahtevi koje je izneo u Carigradu 1806. godine ostvareni su tek kasnije – kroz sporazume kneza Miloša Obrenovića sa Marašli Ali-pašom, kao i donošenjem hatišerifa 1830. i 1833. godine, kojima je Kneževina Srbija dobila široku autonomiju u okviru Osmanskog carstva.
Zbog toga Petar Ičko nije ostao upamćen samo kao diplomata koji je pregovarao o jednom miru, već kao državnik čije su ideje postale temelj srpske političke emancipacije. Njegov život pokazuje da se istorija ne oblikuje samo na bojnom polju – već i za pregovaračkim stolom, gde znanje, strpljenje i politička mudrost mogu ostaviti podjednako trajan trag kao i najveće vojne pobede.
