Malo je diplomatskih dokumenata u srpskoj istoriji koji su imali toliko veliki značaj, a da nikada nisu stupili na snagu, kao što je to bio Ičkov mir. Iako je sporazum formalno prihvaćen od strane Osmanskog carstva početkom 1807. godine, istorijske okolnosti učinile su da nikada ne bude sproveden. Ipak, upravo će odredbe ovog sporazuma postati osnova na kojoj će Srbija, tokom narednih decenija, izgraditi svoju autonomiju.
Ičkov mir predstavlja prelomni trenutak u istoriji Prvog srpskog ustanka jer pokazuje da su ustanici, pored borbe oružjem, vodili i ozbiljnu diplomatsku borbu za međunarodno priznanje svojih prava.
Srbija posle dve godine ustanka
Prvi srpski ustanak izbio je 14. februara 1804. godine u Orašcu kao odgovor na nasilje dahija i njihov teror nad srpskim stanovništvom. Već tokom prve dve godine ustanka ustanici su ostvarili niz velikih vojnih uspeha.
Do leta 1806. godine bilo je jasno da sukob više nije obična pobuna protiv lokalnih dahija. Srbija je praktično stvorila sopstvenu upravu, vojsku, sudove i organe vlasti. Karađorđe Petrović postao je neprikosnoveni vojni vođa, dok je među najvažnijim državnicima bio Mladen Milovanović, predsednik Praviteljstvujuščeg sovjeta.
Ustanici su shvatili da će biti veoma teško dugoročno opstati samo vojnom silom. Osmansko carstvo je i dalje predstavljalo jednu od najvećih evropskih sila, dok su međunarodne okolnosti bile veoma složene zbog Napoleonovih ratova.
Zbog toga se javlja ideja da se sa Portom postigne sporazum kojim bi Srbija dobila veoma široku unutrašnju autonomiju.
Ko je bio Petar Ičko?
Petar Ičko (oko 1755–1808) bio je jedan od najobrazovanijih Srba svog vremena.
Rođen je u Katranici u Egejskoj Makedoniji, školovao se u više trgovačkih i diplomatskih centara Balkana i veoma rano stupio u službu osmanskih vlasti. Govorio je nekoliko jezika, odlično je poznavao diplomatske običaje Carigrada i uživao veliko poverenje kako među Srbima tako i među pojedinim visokim turskim zvaničnicima.
Pre ustanka radio je kao dragoman (tumač i diplomata), zbog čega je odlično poznavao način funkcionisanja osmanske administracije.
Upravo zbog tog iskustva Karađorđe i Mladen Milovanović biraju njega za čoveka koji će pokušati ono što vojska nije mogla – da pregovorima obezbedi trajni politički položaj Srbije.
Punomoćje iz jula 1806.
Dana 13. jula 1806. godine, Karađorđe Petrović i Mladen Milovanović izdali su Petru Ičku zvanično punomoćje za pregovore sa Portom.
Ustanici nisu tražili nezavisnost.
Njihov cilj bio je da Srbija dobije veoma široku autonomiju u okviru Osmanskog carstva.
Zahtevi su bili jasno definisani.
1. Plaćanje danka odsekom
Srbi su prihvatali obavezu plaćanja godišnjeg danka sultanu.
Međutim, nisu želeli da ga ubiraju lokalni turski činovnici.
Tražili su da Srbija plaća unapred određenu godišnju sumu, odnosno tzv. danak odsekom, čime bi se sprečilo svako novo iznuđivanje novca od stanovništva.
To je predstavljalo važan korak ka finansijskoj samostalnosti.
2. Carski muhasil
Porta bi u Srbiju slala jednog visokog državnog predstavnika – muhasila.
Njegova glavna dužnost bila bi:
- prijem godišnjeg danka,
- predstavljanje sultana,
- održavanje formalne veze između Srbije i Carigrada.
Muhasil nije trebalo da upravlja Srbijom, već samo da predstavlja sultana.
Time bi praktična vlast ostala u rukama Srba.
3. Srpska uprava
Jedan od najvažnijih zahteva odnosio se na državnu upravu.
Sve administrativne poslove trebalo je da obavljaju Srbi.
To je značilo:
- lokalnu administraciju,
- sudstvo,
- finansije,
- unutrašnju upravu.
Drugim rečima, Osmanlije bi zadržale formalni suverenitet, ali bi gotovo čitava svakodnevna vlast bila u rukama ustanika.
Ovakav zahtev bio je izuzetno moderan za početak XIX veka.
4. Proterivanje janjičara
Posebno važna tačka odnosila se na bezbednost.
Srbi su zahtevali da iz Srbije budu uklonjeni:
- janjičari,
- krdžalije,
- svi nasilni turski odmetnici.
Ustanici su preuzimali obavezu da sami čuvaju granice Srbije.
Time bi prvi put srpska vojska postala zvanična bezbednosna snaga jedne autonomne oblasti.
Put u Carigrad
Petar Ičko stiže u Carigrad krajem jula 1806. godine.
Pregovori nisu bili jednostavni.
Na Porti su postojale dve struje.
Jedna je smatrala da pobunu treba ugušiti silom.
Druga je procenjivala da je, zbog međunarodnih prilika, pametnije privremeno popustiti Srbima.
Veliku pomoć Ičku pružio je carigradski patrijarh, koji je posredovao između srpske delegacije i osmanskih vlasti.
Mišar i Deligrad menjaju tok pregovora
Dok su pregovori trajali, dogodili su se veliki vojni preokreti.
Bitka na Mišaru
Dana 13. avgusta 1806. godine, Karađorđe je kod Mišara izvojevao jednu od najvećih pobeda Prvog srpskog ustanka.
Bosanska vojska pretrpela je težak poraz.
Bitka kod Deligrada
Istovremeno, na jugoistočnom frontu, ustanici su odbili veliku tursku vojsku kod Deligrada.
Ove dve pobede potpuno su promenile položaj Srbije.
Porta je shvatila da će rat biti mnogo skuplji nego pregovori.
Međunarodna situacija
Presudan uticaj imao je i razvoj događaja u Evropi.
Godine 1806. odnosi između Ruskog i Osmanskog carstva naglo su se pogoršavali.
Rusija je već otvoreno pokazivala simpatije prema Srbima.
Porta nije želela novi veliki front na Balkanu dok joj je pretio sukob sa Rusijom.
Ičko je upravo ovu okolnost iskoristio kao glavni diplomatski argument.
Povratak u Srbiju
Već u septembru 1806. godine Petar Ičko vraća se u Srbiju zajedno sa budućim muhasilom.
To je bio jasan znak da Porta ozbiljno prihvata pregovore.
Na skupštini u Smederevu u oktobru iste godine ustanici prihvataju ponuđene uslove.
Ičko ponovo odlazi u Carigrad radi konačne potvrde sporazuma.
Rat menja sve
Dok se Ičko nalazio u Carigradu, dolazi do velikog obrta.
Krajem 1806. godine izbio je otvoreni rat između Rusije i Osmanskog carstva.
To je potpuno promenilo položaj Srbije.
Ustanici sada više nisu morali da biraju između mira i opstanka.
Dobijali su moćnog saveznika.
Osvajanje Beograda
U međuvremenu, krajem 1806. godine, srpske ustaničke snage osvojile su Beograd.
Pad Beograda predstavljao je jednu od najvećih pobeda Prvog srpskog ustanka.
Time je gotovo čitav Beogradski pašaluk prešao pod srpsku kontrolu.
Kada je u januaru 1807. Porta konačno prihvatila Ičkove uslove, situacija na terenu više nije bila ista.
Srbi su smatrali da sada mogu ostvariti mnogo više od autonomije.
Umesto prihvatanja mira odlučili su da nastave rat zajedno sa Rusijom.
Zašto Ičkov mir nikada nije sproveden?
Razlozi su bili brojni.
Prvi je bio vojni uspeh ustanika.
Drugi je bio ulazak Rusije u rat protiv Osmanskog carstva.
Treći razlog predstavljala je promenjena politička procena Karađorđa i vodećih ustanika.
Autonomija više nije izgledala kao krajnji cilj.
Po prvi put pojavila se realna nada da Srbija može izboriti mnogo širu slobodu.
Petar Ičko posle pregovora
Po završetku misije Petar Ičko jedva je uspeo da napusti Osmansko carstvo.
Njegov položaj postao je veoma opasan jer je Porta znala da je upravo on uspeo da izdejstvuje velike ustupke Srbima.
U Srbiju se vratio iscrpljen.
Preminuo je već 1808. godine, ne dočekavši konačan ishod ustanka.
Nasleđe Ičkovog mira
Iako nikada nije primenjen, Ičkov mir nije nestao iz istorije.
Naprotiv.
Njegove odredbe postale su obrazac za sve kasnije pregovore Srbije sa Osmanskim carstvom.
Kada je 1815. godine, posle Drugog srpskog ustanka, Miloš Obrenović pregovarao sa Marašli Ali-pašom, tražio je upravo ona prava koja su bila predviđena Ičkovim mirom:
- srpsku upravu,
- ograničeno prisustvo turskih vlasti,
- samostalno prikupljanje poreza,
- unutrašnju autonomiju.
Ove ideje kasnije su ugrađene u niz sporazuma i sultanovih akata koji su postepeno učvrstili položaj Srbije.
Put ka autonomiji 1830. i 1833.
Najveći deo rešenja predviđenih Ičkovim mirom ostvario se tek više od dve decenije kasnije.
Hatišerif iz 1830. godine priznao je Kneževini Srbiji široku autonomiju, nasledno kneževsko dostojanstvo i pravo na sopstvenu upravu.
Hatišerif iz 1833. godine dodatno je proširio teritoriju Srbije i učvrstio njenu samostalnost u okviru Osmanskog carstva.
Mnoge od tih odredaba predstavljale su ostvarenje ciljeva koje su Karađorđe i Petar Ičko postavili još 1806. godine.
Istorijski značaj
Ičkov mir ostaje jedan od najvažnijih diplomatskih dokumenata srpske istorije. Iako nije zaživeo u praksi, pokazao je političku zrelost ustaničkog rukovodstva i spremnost da se vojni uspesi pretoče u trajna institucionalna rešenja. Njegov najveći doprinos nije bio u tome što je doneo mir, već što je prvi put jasno definisao model srpske autonomije – domaću upravu, ograničeno prisustvo osmanske vlasti, finansijsku samostalnost i bezbednost pod srpskom kontrolom. Taj model postao je temelj kasnijih pregovora i postepenog oslobođenja Srbije, zbog čega istoričari Ičkov mir s pravom smatraju prvim ozbiljnim diplomatskim nacrtom moderne srpske države.
