Beogradski park nije planiran. On se desio. Kao pauza između dve gradnje, kao omaška investitora, kao prostor koji još nije shvatio da mu je rok istekao. Park u Beogradu ne postoji zato što je gradu potreban, već zato što još nije uklonjen.
Nekada je park bio mesto predaha, šetnje i razgovora. Danas je rezervni prostor za sve ono što grad ne zna gde da smesti: kioske, betonske staze, dečja igrališta sa reklamnim potencijalom i buduće projekte „od javnog značaja“, koji počinju baš tu.
U parku se vidi sva hijerarhija grada. Deca imaju sprave, penzioneri klupe, psi svoj deo, a investitori ceo horizont. Dok ljudi sede u hladu, grad ih posmatra kao privremene korisnike zemljišta koje još nije kapitalizovano.
Zelenilo se ovde ne neguje — ono se toleriše. Drvo je bezbedno dok ne smeta pogledu, prolazu ili renderu. Kad počne da pravi hlad tamo gde bi mogla terasa, drvo postaje problem koji se rešava noću.
Park je jedino mesto gde Beograđanin još uvek može da stoji bez opravdanja. I baš zato je sumnjiv. Prostor koji ne donosi profit, ne stvara buku i ne proizvodi događaj — to je luksuz koji grad ne voli.
Ironija je potpuna: parkovi se najviše vole na papiru. U planovima, prezentacijama i maketama, oni su bujni, prostrani i puni ljudi. U stvarnosti su ograđeni, prekopani i „u fazi unapređenja“ koja traje godinama.
Park u Beogradu je poslednja iluzija normalnosti. Mesto gde se grad na trenutak pretvara da je grad, a ne projekat. Zato su parkovi uvek u opasnosti — jer podsećaju na to kako bi Beograd mogao da izgleda kad bi bio građen za ljude.
I zato se parkovi ne čuvaju, već se brane. Ne od vandalizma, već od vizije. Jer u gradu gde se sve meri kvadratima i spratovima, park je višak. A višak se, zna se, uklanja.
Autor: Aleksandar od Beograda
