Stefandan, dan posvećen Svetom prvomučeniku i arhiđakonu Stefanu, u srpskom narodu ima osobito mesto, jer ga mnoge kuće slave kao krsnu slavu. Kaže se u narodu: „Ko slavi Svetog Stefana, slavi vernost i postojanost.“
Po predanju, Stefandan je treći dan Božića i poslednji veliki dan božićnog praznovanja. Tada se ne započinju teški poslovi, niti se putuje bez potrebe, jer je to dan mira i sabiranja porodice. Verovalo se da onaj ko se toga dana zamera ili svađa – nosiće nemir kroz celu godinu.
U mnogim krajevima Srbije običaj je da se na Stefandan iz kuće ne iznosi ništa, naročito hleb, žar ili so, da se „ne iznese sreća i blagostanje“. Domaćin rano ustaje, pali sveću pred slavskom ikonom i kadi kuću, moleći Svetog Stefana da čuva dom od bolesti, razdora i iznenadne smrti.
U istočnoj i južnoj Srbiji verovalo se da je Sveti Stefan čuvar granica i putnika, pa su mu se molili oni koji kreću na dalek put ili su izloženi opasnosti. U nekim selima stari su govorili da Sveti Stefan „stoji na kapiji godine“ i gleda kakav će ko biti – pošten ili kriv – te prema tome deli sreću i nevolju.
Poseban običaj vezan je za vinogradare: na Stefandan su obilazili vinograde, lomili po koju grančicu loze i ostavljali je kraj ikone, da bi godina bila rodna. U Šumadiji se ponegde u vino ili rakiju spuštala grančica bosiljka osvećena tog dana, „da piće bude zdravo i blagosloveno“.
U narodu se govorilo i da je dobro na Stefandan pomiriti se s nekim s kim si u zavadi, jer je Sveti Stefan stradao opraštajući. Ko toga dana oprosti, verovalo se, imaće lakšu i blagosloveniju godinu.
Stefandan je, po narodnom osećanju, dan tihe radosti, zahvalnosti i čuvanja kućnog praga – dan kada se pamti da vera nije samo u reči, već u strpljenju, praštanju i postojanosti.
Foto: Ilustracija/ pixabay
