U narodnom životu Srbije, kako su beležili stari zapisivači običaja, praznik Začeća svete Ane ( 22. decembar) držan je tiho i bez naročitog obeležavanja, ali sa dubokim poštovanjem, naročito među ženama. Padajući u vreme kada se poljski radovi okončavaju i kuća postaje središte života, ovaj dan je smatran „ženskim praznikom“, iako se tako nigde nije javno nazivao.
Po selima Šumadije i Pomoravlja žene su toga dana izbegavale svaki teži posao. Nije se predlo, nije se šilo, niti se uzimala igla u ruku. Verovalo se da na dan kada je začeta Majka Božja ne valja „bosti“ i „vezivati“, kako dete koje će se roditi ne bi bilo bolešljivo ili nemirno. Ovakva zabrana nije imala oblik stroge zapovesti, već je više bila običaj koji se držao iz navike i straha od narušavanja reda.
Sveta Ana u narodnom shvatanju nije predstavljana kao svetiteljka velikih reči, već kao žena duge trpeljivosti. O njoj se govorilo šapatom, a molitva joj se upućivala bez obećanja i zaveta. Žene koje nisu imale dece palile su sveću i molile se da im se „utroba otvori“, ali su pazile da niko ne čuje njihovu molbu, jer se verovalo da se želja izgovorena u tišini lakše ispuni.
U nekim krajevima Srbije zabeleženo je da su trudnice na ovaj dan ostajale u kući. Nisu nosile vodu, nisu podizale teško, niti su išle daleko od ognjišta. Starije žene su govorile da mir u telu donosi mir u detetu, te da je bolje tog dana sedeti i ćutati, nego raditi i govoriti.
Osobita pažnja poklanjala se ponašanju ukućana. Svađa se smatrala velikim grehom, jer se držalo da će svaka ružna reč izgovorena na Začeće svete Ane „otići u porod“. Zato su se i najteži nesporazumi ostavljali za drugi dan. Muž i žena su, makar i bez razgovora, sedeli zajedno, jer se verovalo da se sloga toga dana „upisuje“.
U pojedinim selima običaj je bio da se pod ikonu stavi komad hleba ili jabuka, koji su stajali do večeri. To nije bio dar radi jela, već radi blagoslova. Hleb se posle sklanjao, a vera da je kuća pod zaštitom ostajala.
Začeće svete Ane, kako pokazuju ovi običaji, u srpskom narodu nije bilo praznik spoljašnjeg veselja, već unutrašnjeg reda. U njemu se ogledalo shvatanje da život počinje u tišini, da strpljenje ima svoju cenu i da ono što se dugo čeka često nosi najveći blagoslov. Tako je i ovaj dan, bez zvona i sabora, zauzimao svoje čvrsto mesto u godišnjem krugu narodnog života.
Foto: Ilustracija/ Aleksandar od Beograda
