Treći dan Dijana Hrka sedi ispred Doma Narodne skupštine u Beogradu. Ne jede. Ne odlazi. Na betonu ispred nje — slika sina Stefana, poginulog pre godinu dana u padu nadstrešnice na železničkoj stanici u Novom Sadu.
Štrajkuje glađu, tražeći da se kazne odgovorni i da se, makar posle godine dana, čuje istina o tragediji u kojoj je život izgubilo šesnaestoro ljudi.
Prostor ispred Skupštine nije tih.
Dok se s jedne strane ograde traži pravda, s druge strane odjekuje muzika, postavljaju se novi šatori, puštaju razglasi i svetle reflektori. Prizor je apsurdan: dva sveta razdvojena nekoliko metara i jednom policijskom ogradom.
Prvo veče, u nedelju, kada su izbili sukobi i nemiri, privedeno je 37 ljudi tražeći pravdu.
Majka sedi na stolici, umotana u ćebe. Koja ne traži sažaljenje, već odgovore jer njen sin poginuo sam od sebe.
Studenti koji su stigli u Beograd danas se okupljaju ispred Skupštine, i zbog Dijane, i zbog usvajanja zakona o Generalštabu, koji je dodatno uzburkao javnost. I dok jedni pevajuci slave, drugi pokušavaju da sačuvaju dostojanstvo mesta na kojem majka gladuje zbog nepravde.
Prostor ispred Skupštine postao je slika današnje Srbije: na jednoj strani bol i istrajnost, na drugoj buka i podsmeh. I sve to ispred zgrade koja se zove narodna. Kada mržnja vidi tugu sem radosti joj ništa ne preostaje.
U zemlji gde majka gladuje za istinom, a vlast igra za kameru, pitanje je — ko je ovde predstavlja čast?
Autor: Aleksandar od Beograda
