U davna vremena, dok su se zvezde još bliže spuštale nad zemlju, živeli su stari i bogobojažljivi Joakim i Ana. Kuća im je bila mirna kao jutarnja trava, ali u njoj se nije čuo dečji glas. Mnogo su se molili, mnogo su suza prolili, i mnoge su svece obišli moleći Boga za potomstvo.
Jedne noći, kada su Ana i Joakim istovremeno digli svoje ruke ka nebu, svetlost se spustila nad njihov dom kao meka mesečina. U toj svetlosti čuli su glas koji im je rekao:
„Radujte se, jer će se od vašeg semena roditi Ona koja će biti blagoslov svim narodima.“
I zaista, ubrzo se rodi mala Marija — nežna kao jutarnja rosa i tiha kao molitva u zoru. Kada je napunila tri godine, roditelji se setiše svog davnog zaveta: da će je predati Bogu na službu. A i sama se devojčica pripremila, kao da je već znala šta je čeka.
Došao je dan Vavedenja. U zoru je nebo bilo svetlo kao da ga je anđeo oprao čistom vodom. Joakim i Ana povedoše dete ka Jerusalimu. Išli su polako, a oko njih su se ljudi čudili što tako malo čedo vodi povorku odraslih. A Marija, kao da joj se koraci sami raspliću, išla je napred, noseći u rukama malu sveću — što su je roditelji zapalili još u svom domu, da simbolično gori njen put.
Kada su stigli do hrama, na njegovim velikim stepenicama već ih je čekao prvosveštenik Zaharija. Kažu da je toga jutra vetar stao, a ptice ućutale, kao da gledaju šta će se dogoditi.
A onda se desilo ono čudo o kojem se i danas pripoveda.
Mala Marija pusti ruke svojih roditelja i sama krenu uz široke i visoke hramovske stepenice. Nije se osvrnula, nije se spotakla. Koraci joj behu laki kao da hodi po oblaku. Kažu da su u tom trenutku mnogi videli kako oko nje lepršaju nevidljiva krila — kao senke anđela koji je prate.
Zaharija, ganut prizorom, uze je u naručje i uvede je u samu Svetinju nad svetinjama, gde nikada pre nijedno dete nije kročilo. A kad su vrata zaškripala, iznutra se prolila nežna svetlost, kao da je hram prepoznao svoju buduću caricu.
Joakim i Ana spustiše glave, jer su znali da je ispunjen njihov zavet, a istovremeno i da su izgubili ono što su najviše voleli. No, u srcima im je rasla tiha radost, jer su znali da njihovo dete nije obična devojčica — nego izabrana.
I tako je mala Marija ostala u hramu, čuvana od anđela, hranjena rukom prvosveštenika, uvek blaga i tiha, kao prva svetlost koja se pojavi na nebu pred izlazak sunca.
A narod je dugo prepričavao taj čudesni prizor. Govorili su:
„Da ste videli kako je dete uz stepenice išlo, znali biste da nije od ovoga sveta.“
I otad, svaki put kad dođe Vavedenje, ljudi pale sveće i prisećaju se dana kada je mala Marija ušla u hram — ne kao dete, nego kao svetlost koju je Bog poslao u svet.
