Diana Budisavljević, rođena Obexer (Inzbruk, 15. januar 1891 – Inzbruk, 20. avgust 1978) bila je austrijska humanitarka koja je tokom Drugog svetskog rata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj organizovala jednu od najvećih humanitarnih akcija spasavanja dece iz ustaških logora. Zajedno sa mrežom saradnika učestvovala je u spasavanju, zbrinjavanju i evidenciji više hiljada dece, pre svega srpske dece sa područja Korduna, Kozare i drugih krajeva NDH. Njena akcija, kasnije poznata kao Akcija Diane Budisavljević, predstavlja jedan od najznačajnijih primera organizovanog spasavanja dece iz sistema logora NDH tokom Drugog svetskog rata.
Poreklo i mladost
Diana Obexer rođena je 15. januara 1891. godine u Inzbruku, u tadašnjoj Austro-Ugarskoj. Poticala je iz austrijske građanske porodice. U mladosti se obrazovala i radila u rodnom gradu, gde je upoznala Julija Budisavljevića, Srbina iz Hrvatske i kasnije istaknutog hirurga.
Julije Budisavljević postao je profesor medicine i jedan od značajnih jugoslovenskih lekara. Diana se udala za njega i preselila u Zagreb, gde će provesti najveći deo života. Kao Austrijanka nemačkog porekla, tokom Drugog svetskog rata posedovala je određene kontakte i mogućnosti kretanja koje su joj kasnije pomogle u organizovanju humanitarne akcije.
Nije bila političarka niti članica neke velike humanitarne organizacije. Njena akcija nastala je iz neposrednog suočavanja sa stradanjem stanovništva i dece u sistemu logora koji je uspostavila vlast NDH.
Početak akcije
Posle uspostavljanja Nezavisne Države Hrvatske u aprilu 1941. godine počeo je sistematski progon Srba, Jevreja, Roma, kao i političkih i drugih protivnika ustaškog režima. Posebno su stradale srpske porodice sa područja Korduna, Banije, Like, Slavonije i Kozare.
Diana je tokom 1941. godine saznala za postojanje logora u kojima su se nalazile i žene sa decom. Prvi podsticaj za organizovanje pomoći dobila je preko svoje šogorice Mire Kušević. U početku je nameravala da prikuplja pomoć za zatočenike, ali se ubrzo pokazalo da je problem daleko veći: deca su se nalazila u katastrofalnim uslovima i bila izložena gladi, bolestima i smrti.
Akcija je počela skromno, ali je tokom narednih godina prerasla u široku mrežu ljudi koji su nabavljali hranu, odeću i lekove, organizovali transport dece, pronalazili smeštaj i vodili evidenciju o njihovom poreklu.
Diana je svoj ratni dnevnik vodila na nemačkom jeziku. Beležila je događaje, razgovore, transporte i stanje dece. Dnevnik je počela da vodi u oktobru 1941. godine, a sačuvani zapisi predstavljaju jedno od važnih svedočanstava o njenoj akciji i položaju dece u logorima.
Mreža saradnika
Akcija Diane Budisavljević nije bila poduhvat jedne osobe. Njena veličina upravo je u tome što je uspela da stvori organizovanu mrežu saradnika u uslovima u kojima je pomaganje progonjenima bilo izuzetno rizično.
Među značajnim saradnicima bili su Kamilo Bresler, službenik Ministarstva udružbe NDH, Marko Vidaković, arhitekta, Dragica Habazin, sestra Crvenog krsta Hrvatske, kao i brojni lekari, medicinske sestre, socijalni radnici, časne sestre, članovi Crvenog krsta i drugi pojedinci.
Bresler je imao važnu ulogu u organizovanju preuzimanja dece, dok je Diana razvila sistem evidencije koji je omogućavao da se za svako dete zabeleže što precizniji podaci o identitetu, poreklu i mestu smeštaja.
Upravo je ta evidencija kasnije postala jedno od najvažnijih dostignuća cele akcije.
Spasavanje dece iz logora
Diana i njeni saradnici organizovali su preuzimanje dece iz više logora i sabirnih mesta. Među njima su bili Stara Gradiška, Jastrebarsko, Mlaka, Gornja Rijeka i druga mesta povezana sa sistemom logora Jasenovac.
Deca su često bila u izuzetno lošem zdravstvenom stanju. Mnoga su bila neuhranjena, bolesna i iscrpljena. Epidemije zaraznih bolesti bile su česte, a veliki broj dece nije preživeo.
Spasavanje zato nije značilo samo fizičko izvlačenje dece iz logora. Nakon preuzimanja trebalo je obezbediti transport, lekarsku pomoć, hranu, odeću i smeštaj.
Deca su odvođena u prihvatne ustanove u Zagrebu i drugim mestima. Deo dece smeštan je u domove, dok su druga kasnije raspoređivana u porodice koje su bile spremne da ih prihvate.
Jastrebarsko
Posebno mesto u akciji zauzima dečji logor Jastrebarsko, u kojem su se nalazila deca srpskog porekla.
U Jastrebarskom su uslovi bili veoma teški, a smrtnost dece velika. Diana i njeni saradnici nastojali su da što veći broj dece izvuku iz logora i prebace na mesta gde će dobiti medicinsku i humanitarnu pomoć.
Spašavanje dece iz Jastrebarskog bilo je deo šire akcije koja je obuhvatala više lokacija. Njena organizacija zahtevala je pregovore, dozvole, transport i saradnju ljudi iz različitih institucija.
Kozara i velika deportacija dece
Posebno dramatičan deo akcije odnosio se na decu sa Kozare.
Posle velikih operacija protiv partizana i civilnog stanovništva na području Kozare 1942. godine, hiljade civila bile su zarobljene i deportovane. Deca su odvajana od roditelja, a porodice su razbijane.
Diana i njeni saradnici nastojali su da decu izvuku iz sistema logora pre nego što bude kasno.
U njenom dnevniku ostali su potresni zapisi o deci koja su dolazila iscrpljena i bolesna. Ona je posebno beležila činjenicu da su mnoga deca dolazila bez imena i bez podataka o roditeljima, što je kasnije predstavljalo ogroman problem pri pokušajima njihovog identifikovanja.
Kartoteka dece
Jedan od najvažnijih delova akcije bila je kartoteka dece.
Diana je insistirala na tome da se za svako dete zabeleži što više podataka: ime i prezime, datum i mesto rođenja, ime roditelja, poreklo, mesto iz kojeg je dete dovedeno, datum preuzimanja i kasniji smeštaj.
Kartoteka je obuhvatala podatke o približno 12.000 dece, mada taj broj treba razumeti kao broj dece evidentirane u kartoteci, a ne jednostavno kao broj dece koju je lično Diana izvukla iz logora. Istoriografska istraživanja ukazuju na različite kategorije dece obuhvaćene evidencijom. Za broj dece koja su neposredno spašena iz ustaških logora često se navodi približno 7.500.
Svrha kartoteke bila je jasna: deca su trebalo da budu vraćena svojim roditeljima posle rata.
U uslovima masovnog progona i razdvajanja porodica, to je bio ogroman i gotovo nezamislivo složen zadatak.
Fotografije dece
Diana je, koliko je bilo moguće, prikupljala i fotografije dece. Fotografije su imale ogromnu vrednost jer su predstavljale jedno od retkih sredstava pomoću kojih su roditelji posle rata mogli da prepoznaju svoju decu.
Za Dianu kartoteka nije bila administrativni posao. Ona je predstavljala način da se deci sačuva identitet.
Upravo zbog toga je gubitak kartoteke posle rata imao dramatične posledice.
Predaja kartoteke 1945. godine
Po završetku rata Diana je očekivala da će njena dokumentacija biti ključna za ponovno spajanje porodica.
Međutim, krajem maja 1945. godine nove jugoslovenske vlasti preuzele su njenu kartoteku. Diana je u dnevniku zabeležila da su ljudi došli po dokumentaciju, a zatim je, nakon pokazivanja naloga Ministarstva socijalne politike, predala kartoteku.
Prema njenom dnevniku, predati su i albumi sa fotografijama, beležnice za pronalaženje nepoznate dece i drugi materijali.
Ovaj događaj predstavlja jednu od najtragičnijih epizoda u njenoj posleratnoj priči.
Diana je smatrala da bi njen dalji rad mogao pomoći u identifikaciji dece i njihovom vraćanju porodicama, ali joj to nije omogućeno.
Kartoteka koju je vodila tokom rata kasnije je delom izgubljena, a pitanje sudbine celokupne dokumentacije dugo je ostalo predmet istraživanja. Sačuvani arhivski materijali iz drugih fondova ipak su omogućili da se deo priča o toj deci naknadno rekonstruiše.
Zašto je Diana Budisavljević dugo bila gotovo nepoznata?
Jedan od velikih paradoksa njene biografije jeste činjenica da je žena koja je učestvovala u spasavanju hiljada dece decenijama ostala gotovo izvan javnog sećanja.
Posle rata Diana se povukla iz javnog života. Nije nastojala da svoju ulogu predstavi kao herojsku niti je gradila javnu karijeru na ratnim zaslugama.
Živela je u Zagrebu sa suprugom sve do 1972. godine, kada su se preselili u Inzbruk. Umrla je 1978. godine.
Jedan od razloga za kasniju obnovu interesovanja za njen život bio je njen Dnevnik, koji je posle njene smrti pronašla unuka Silvija Szabo.
Dnevnik Diane Budisavljević
„Dnevnik Diane Budisavljević 1941–1945“ predstavlja jedan od ključnih izvora za proučavanje njene akcije.
Dnevnik je prvi put objavljen u Zagrebu 2003. godine, u izdanju Hrvatskog državnog arhiva i Spomen-područja Jasenovac. Objavljivanje dnevnika omogućilo je široj javnosti da neposredno upozna Dianina svedočenja o radu akcije, stanju dece, transportima i problemima sa kojima se suočavala.
Diana je beležila i sopstveni strah, umor i očaj, ali i svakodnevne praktične probleme: kako obezbediti prevoz, kako pronaći lekove, kako identifikovati dete koje više ne zna svoje ime i kako sačuvati podatke o porodici iz koje je dete poteklo.
Zbog toga dnevnik nije samo biografski dokument. On predstavlja i istorijski izvor o progonu srpskog stanovništva i dece u NDH.
Posleratni život
Posle 1945. godine Diana se uglavnom povukla iz javnosti. Njena ratna akcija nije dobila priznanje koje bi odgovaralo njenom obimu.
Ona je nastavila život u Zagrebu, ali o događajima iz rata nije mnogo govorila. Godine 1972. sa suprugom se preselila u Inzbruk.
Umrla je 20. avgusta 1978. godine, na svoj 87. rođendan.
Njena priča u javnosti počela je ozbiljnije da se pojavljuje tek decenijama nakon smrti.
Broj spašene dece
Broj dece povezanih sa akcijom Diane Budisavljević često se u javnosti navodi različito, što zahteva određeno objašnjenje.
U njenoj kartoteci nalazili su se podaci o oko 12.000 dece. To nije potpuno isto što i broj dece neposredno izvučene iz logora.
Istoriografska istraživanja navode da je iz ustaških logora, zahvaljujući njenoj akciji i saradnicima, spašeno približno 7.500 dece, dok je šira evidencija obuhvatala i decu koja su bila zbrinjavana u drugim okolnostima.
Zato je najpreciznije reći da je kartoteka obuhvatala oko 12.000 dece, dok se broj dece spašene iz logora najčešće procenjuje na oko 7.500.
Ta razlika nije sitničarenje oko statistike. Kod istorijskih događaja ovakve vrste brojke imaju značaj i moraju se razlikovati kategorije koje se često neoprezno stapaju u jedan broj.
Sećanje i priznanje
Diana Budisavljević danas zauzima mnogo značajnije mesto u javnom sećanju nego tokom većeg dela svog života.
Njena biografija postala je predmet knjiga, dokumentarnih emisija, izložbi i istorijskih istraživanja. Posebno je veliki uticaj imao film „Dnevnik Diane Budisavljević“, rediteljke Dane Budisavljević, iz 2019. godine. Film je osvojio šest nagrada na Pulskom filmskom festivalu i značajno doprineo tome da priča o Diani postane poznata široj javnosti.
Time je priča o ženi koja je decenijama ćutala o sopstvenom delu dobila potpuno novu vidljivost.
Istorijski značaj
Diana Budisavljević zauzima posebno mesto u istoriji Drugog svetskog rata na prostoru Jugoslavije. Njena akcija bila je specifična po tome što nije predstavljala samo spontanu humanitarnu pomoć, već organizovan sistem spasavanja, zbrinjavanja i evidencije dece.
Njena najveća vrednost nije bila samo u tome što je pomogla da deca prežive. Bila je i u tome što je pokušala da im sačuva identitet i mogućnost povratka porodici.
U svetu u kojem su ljudi sistematski pretvarani u brojeve, logoraše i bezimene žrtve, Diana je za svako dete pokušavala da sačuva ime, poreklo i porodičnu vezu.
Zbog toga njena biografija prevazilazi istoriju humanitarnog rada. Ona je deo istorije genocida nad Srbima u NDH, sistema logora, sudbine kozaračke dece i razbijanja porodica tokom Drugog svetskog rata.
Diana Budisavljević nije bila vojnik, političar niti pripadnik pokreta otpora. Bila je građanka koja je, suočena sa zločinom nad decom, odlučila da učini ono što može. I onda je to „ono što može“ pretvorila u organizaciju koja je obuhvatila hiljade ljudi.
Njena priča zato pripada onom retkom delu istorije u kojem se veličina čoveka ne meri titulom, položajem ili medaljama, već brojem života koje je uspeo da sačuva.
Diana Budisavljević umrla je 1978. godine gotovo zaboravljena. Danas je njeno ime jedno od najvažnijih imena vezanih za spasavanje dece iz ustaških logora. Između te dve činjenice nalazi se jedan od najvećih paradoksa njenog života: žena koja je tokom rata vodila preciznu evidenciju o hiljadama tuđih života, sama je posle rata gotovo nestala iz kolektivnog sećanja.
Foto: Wikipedia
