Gledao sam kroz prozor svoje drugare kako jure za gospodom i pokušavaju da ih vežu. Neki od njih mahnu štapom, neki samo pogledom zaustave svaki konopac koji bi mogao doneti dar — onaj koji smiruje gladne stomake. Gledali su nas kao bezvredna bića, jer majke i oce nismo pamtili, a one koji su pamtili smatrali smo srećnima. Oduvek sam mislio da sit stomak gladan ne razume.
Mahnuo sam drugarima — onima istima koji su, kao i ja, bili bez sećanja na tople roditeljske ruke. Ali moja ruka, kao senka na hladnom staklu, ostade u sobi dok sam čekao da gospođa po mene dođe.
Već sedam dana, svakog jutra, polako je otvarala vrata. Sa njima je u sobu ulazio miris tek ispečenog hleba, koji bi mi obgrlio stomak toplinom, a njen osmeh — kao hiljadu poklona — srce.
Uvek bih pojeo koru hleba više, u iščekivanju dana kada će mi reći da je vreme da se vratim pod visoke kuće, gde noge mokre i ruke hladne postaju kao neko davno sećanje. Danas bih, po običaju, trebalo da vežem gospodina. Ali video sam da je rano otišao, i činilo mi se nepristojno da ga vežem — jer jutarnji hleb već beše dar, a tražiti još bilo je suvišno.
Sedeli smo i doručkovali. Gospodin se još nije vratio, iako nikada nije propuštao doručak. Gospođa je, kao i svakog jutra, stavila ruku preko moje i tiho upitala:
— Kako si spavao?
— Veoma dobro, gospođo — odgovorih — ali nisam navikao na meku postelju.
Nisam joj rekao da se bojim da se naviknem. Da nije greh ako me pusti da se vratim tamo odakle sam došao, jer znam da ću se jednog jutra tamo opet naći.
— Miloše — reče — danas ga slobodno veži kad se vrati. Znam da će ti nešto darivati.
Hteo sam da kažem da me već danima daruju, ali utom gospodin uđe. Gospođa mi pogledom pokaza na krpu na stolu. Poslušah, iako bez želje, i vezah ga, sav postiđen — jer meni darovi više nisu bili potrebni.
— Hm — reče gospodin — ja bih te sada, mladi gospodine, trebalo darivati?
Slegnuo sam ramenima, da vidi da ne mora. On izvadi papir iz unutrašnjeg džepa i pruži mi ga.
— Hvala Vam, gospodine — rekoh, iako nisam znao šta držim u rukama. Nije bilo ni važno.
— Zar nećeš da pročitaš šta piše, Miloše? — reče gospođa tiho, kao da nešto krije.
Obrazi mi se užariše, ruke zadrhtaše.
— Izvinite… ja ne znam slova.
Nisam zaplakao, ali suze su stajale negde iza očiju, dok mi je usna drhtala.
— Nije to strašno, Miloše — reče ona. — Ja ću ti pročitati.
Glas joj zadrhta.
— Miloše, možda smo te prvo trebali pitati. Ako se ne složiš, ovaj papir ćemo pocepati. Svako je osoba za sebe i zaslužuje poštovanje. Naročito oni koji dobrotu ne nose u rečima, već u delima.
Zastade. Papir je držala kao jaje.
— Mi nismo ljudi koji su uspeli da ljubav daju nekom drugom — nastavi — mi smo samo oni koji su na ulici vezivani, a oduvek smo želeli da budemo vezani u kući. Miloše… ako želiš… da nas od danas vezuješ samo u kući?
U grudima mi se nešto slomilo i sastavilo u istom trenu. Znao sam da treba da kažem „da“. Ali reči nisu dolazile. Samo sam klimnuo glavom.
I tada sam razumeo — ne vezuju se oci zbog dara. Vezuju se da bi ostali.
Prišao sam, zagrlio ih, i prvi put, glasno, bez stida, izgovorio:
— Hvala, mama. Hvala, tata.
Autor sve tri priče: Aleksandar od Beograda
Prva priča: BILO NEKADA U BEOGRADU NA DETINJCE
Druga priča: BILO NEKADA U BEOGRADU : MATERICE
Posvećeno svoj deci koja će ovu Novu godinu dočekati u nekoj drugačijoj sredini a kojoj iskreno želim da imaju svoju stvarnu bajku.
