U beogradskom govoru ostale su mnoge izreke čije je poreklo odavno prekrila prašina. Jedna od njih je i „luda Nasta“. Danas je koristimo kada za nekoga kažemo da radi nešto nerazumno, neobično ili potpuno suprotno onome što bi većina uradila. A iza tog izraza krije se priča o čoveku koji je, prema beogradskom predanju, odbio da napusti Beograd onda kada je za mnoge odlazak bio jedini način da sačuvaju život.
Nasta, odnosno Anastas, prema najpoznatijoj verziji priče, bio je Cincarin sa Dorćola i poticao je iz trgovačke porodice. Živeo je u Beogradu početkom 19. veka, u vremenu kada su se vlast nad gradom i prilike u njemu menjale mnogo brže nego što bi čovek poželeo.
Posle sloma Prvog srpskog ustanka 1813. godine, Beograd je ponovo došao pod osmansku vlast. Stanovništvo koje je učestvovalo u ustanku ili ga pomagalo strahovalo je od odmazde. Mnogi su napustili grad zajedno sa ustanicima koji su se povlačili prema severu.
Nasta, međutim, prema priči koja se sačuvala u beogradskom predanju, nije želeo da ode.
Ostao je u gradu.
Kada su Osmanlije ponovo ušle u Beograd, ulice su bile gotovo puste. A onda su, navodno, naišli na Nastu. Samog, kako luta gradom, peva, smeje se i doziva ljude kojih više nema.
Vojnici su ga pitali šta radi.
Nasta je, prema legendi, nastavio po svom.
Zaključili su da je lud. A čovek za koga su mislili da je bezopasan nije im bio važan. Tako je preživeo.
Upravo tu počinje priča o „Ludom Nasti“.
Nije poznato koliko u ovoj priči ima istorijske činjenice, a koliko ju je kasnije oblikovalo beogradsko usmeno predanje. Ne postoji dovoljno pouzdana dokumentacija koja bi sa sigurnošću potvrdila sve detalje o njegovom životu i događaju iz 1813. godine. Ali priča je preživela ono što mnoge dokumentovane biografije nisu – prenošena je iz generacije u generaciju i postala deo gradskog jezika.
Zanimljivo je i kako je od „Ludog Naste“ nastala „luda Nasta“.
Nasta je skraćeni oblik imena Anastas, odnosno Anastasije u širem smislu imenâ koja pripadaju istom imenskom krugu. Vremenom je izraz u govoru dobio ženski oblik, pa je čovek iz stare beogradske priče postao „luda Nasta“. Izraz je tako nastavio da živi nezavisno od čoveka po kome je, prema predanju, dobio ime.
Postoji, međutim, i druga verzija.
Prema njoj, „Luda Nasta“ bila je žena, Anastasija Dimitrijević, supruga trgovca Jovana Dimitrijevića. U toj priči njena navodna ludost povezuje se sa teškim porodičnim tragedijama koje su je zadesile. Ta verzija se danas takođe može pronaći u pričama o poreklu izraza, ali nema dovoljno pouzdanu istorijsku potvrdu da bi se mogla prihvatiti kao činjenica.
Zato je najpoštenije reći: ne znamo sa sigurnošću ko je bio istorijski „Ludi Nasta“.
Znamo samo da je Beograd sačuvao njegovo ime.
I možda upravo zato ova priča ima nešto posebno. Ako je verovati predanju, Nasta nije postao „lud“ zato što je napustio grad, već zato što je ostao u njemu kada su svi razlozi govorili da treba da ode.
A možda je u tome i jedna od onih beogradskih ironija koje se teško mogu izmisliti.
Čovek koji je, prema legendi, ostao u svom gradu kada ga više gotovo niko nije bilo, dobio je nadimak po kojem će vekovima kasnije biti poznat kao – lud.
Beograd je, kao i obično, imao svoj način da ispriča priču.
