Beograd je vekovima imao problem sa jednim pitanjem: kako povezati različite delove grada koji se šire na brdovitom terenu? Jedno od najvažnijih rešenja u modernoj istoriji grada bio je Terazijski tunel.
Ideja o izgradnji tunela ispod centralnog dela Beograda pojavila se sredinom 20. veka, kada je broj stanovnika grada naglo rastao. Posle Drugog svetskog rata, naročito nakon izgradnje Novog Beograda počev od 1948. godine, saobraćajne veze između starog jezgra i novih naselja postale su veliki izazov.
Izgradnja tunela počela je tokom 1970-ih godina, u periodu kada je Beograd doživljavao veliki urbanistički razvoj. Tunel je projektovan da rastereti površinske saobraćajnice i omogući bržu vezu između Terazija, Zelenog venca i prostora prema Novom Beogradu.
Terazijski tunel je otvoren 1975. godine i tada je predstavljao jedno od najmodernijih saobraćajnih rešenja u tadašnjoj Jugoslaviji.
Njegova posebnost je u tome što se nalazi ispod jednog od najstarijih i najprometnijih delova grada. Dok se iznad njega odvija svakodnevni život Beograda – prolaznici, prodavnice, hoteli i trgovi – ispod površine odvija se jedan od ključnih tokova gradskog saobraćaja.
Tunel je postao deo svakodnevice Beograđana, toliko da mnogi i ne razmišljaju o njegovom značaju. Međutim, bez njega bi centar grada danas imao mnogo veće saobraćajne probleme.
On je jedan od primera kako se Beograd nije razvijao samo izgradnjom novih zgrada, već i stvaranjem „skrivene infrastrukture“ koja drži grad funkcionalnim.
