Pre nego što sam naučio da brojim novac, naučio sam da brojim ljude.
U redovima, u gužvi, u glasovima koji se prepliću kao roba na tezgi.
I tako sam dobio pijace — svoja najglasnija srca.
Jedno od njih bila je Jovanova pijaca.
Počela je da živi 1. oktobra 1926. godine, u Ulici gospodara Jovanove.
Nastala je kao zamena za Veliku pijacu, ali sam je smestio u prostor koji je bio manji od sećanja koje je trebalo da zameni.
I već tu sam naučio: grad retko može da zameni ono što je izgubio.
Na Jovanovoj pijaci bilo je 44 dućana i 31 lokal pod arkadama.
Sedam paviljona, tesno zbijenih, u nešto više od hiljadu kvadrata.
Sve je bilo blizu — previše blizu.
Tu se nije hodalo.
Tu se provlačilo.
Roba je visila, mirisi su se sudarali, a glasovi su bili stalna pozadina dana.
Neko je prodavao, neko kupovao, neko se cenkao kao da od toga zavisi ceo dan.
I možda jeste.
Pijaca nikada nije bila tiha.
Ali Jovanova je imala posebnu vrstu buke — onu koja dolazi iz previše života na premalo mesta.
Planovi da se proširi ka Ulici kralja Petra postojali su, kao i uvek u meni.
Ali su odustali.
Jer širenje nije uvek rešenje — nekad samo preseliš gužvu.
I tako je ostala takva kakva je bila: zbijena, živa, neumorna.
Mesto gde se Beograd nije pokazivao, nego preživljavao svakodnevicu.
A onda su došle pedesete godine 20. veka.
I Jovanova pijaca je porušena.
Nestala je sa mojih ulica, ali ne i iz mog ritma.
Jer pijace ne umiru kada nestanu zidovi.
One ostanu u načinu na koji ljudi i dalje kupuju, viču, mere, biraju.
Ja sam Beograd.
I dok god imam sećanje na mesta gde se život odvija bez pauze,
gde su ruke uvek u pokretu, a reči uvek glasnije od prostora,
znam da nisam grad koji se samo gradi —
nego grad koji se svakog dana ponovo trguje, deli i prepoznaje.
Jovanova pijaca nije bila samo pijaca.
Bila je moj dokaz da je gužva ponekad najtačniji oblik života.
