U drugoj polovini 19. veka, iz Moravske (današnja Češka) u Srbiju dolazi Samuilo Minh, Jevrejin koji će ostaviti dubok trag u ekonomskoj istoriji naše zemlje. U Paraćinu je 1870. godine osnovao fabriku tekstila „Štofara“, jednu od prvih modernih tekstilnih manufaktura na Balkanu, čiji su proizvodi bili cenjeni kod nas i u inostranstvu.
Tekstil i prvi koraci industrijalizacije
Samuilova fabrika u Paraćinu nije bila samo proizvodna, već i društvena prekretnica u tadašnjoj Srbiji: zapošljavala je mnoge radnike, uvela standardizovanu proizvodnju i postavila temelje za organizovanu industriju. Upravo je uspeh u tekstilu omogućio Minhovima da razmišljaju o širim poslovnim poduhvatima.
Njegov najstariji sin, Julius, bio je ključna figura u prelasku porodice iz tekstilne u rudarsku industriju. On je ubedio oca da uloži deo kapitala u rudarstvo, što je dovelo do otvaranja niza rudnika uglja, uključujući i na planini Rtanj.
Rtanj – rudnik koji je stvorio zajednicu
Godine 1902. Minhovi postaju vlasnici rudnika uglja na Rtnju. Ubrzo grade ne samo rudnik već i cjelokupnu infrastrukturu oko njega: žičaru dugačku nekoliko kilometara, planinsku železničku prugu kojom se ugalj prevozio iz kopa, parnu električnu centralu, separaciju uglja, kao i radionice različitih profila.
Rudnik se ubrzo pretvara u centar života za stotine ljudi. U 1923. godini radilo je oko 550 rudara i 15 činovnika i nadzornika, što je za taj perio značajan broj.
Socijalna odgovornost i život zajednice
Za Minhove rutinski profit nije bio jedini cilj; oni su razvijali celo naselje:
- Stanovi za radnike, a nameštaj su pravili u sopstvenoj stolarskoj radionici besplatno.
- Privatna škola (otvorena 1922.) i stipendiranje najboljih učenika.
- Zdravstvena ambulanta, prodavnica i pekara za potrebe zajednice.
- Bioskop u okviru Sokolskog doma, sportski tereni i kulturni sadržaji.
- Veliki park sa preko 150 vrsta drveća i ukrasnog rastinja, koji je Greta Minh rado uređivala i u kome se često šetala.
Sve ove investicije pokazale su da su Minhovi težili razvoju kompletne industrijske zajednice, a ne samo rudarskog pogona.
Ljubav, tragedija i posvećenje
Porodica Minh bila je i priča o ljubavi: Greta Minh, Austrijanka jevrejskog porekla koja je radila kao bolničarka u Sloveniji, upoznala je Juliusa dok se lečio i postala je njegova supruga, kao i snažna podrška u vođenju porodičnog poslovanja.
Nakon smrti Samuila (1919), Julius je preuzeo upravljanje rudnikom, uz pomoć braće Adolfa i Aleksandra. Kasnije je Julius umro pod nerešenim okolnostima, a Greta je nastavila da vodi posao zajedno sa braćom.
Greta je, u čast svog supruga, podigla na vrhu Rtnja kapelu posvećenu Svetom Georgiju, koju je 1936. osvetio veliki broj radnika i stanovnika.
Rat, nacionalizacija i nasleđe
Tokom Prvog svetskog rata, Nemci osvajaju rudnik i nanose velike štete, ali posle 1918. Minhovi se vraćaju i obnavljaju proizvodnju.
Međutim, posle Drugog svetskog rata, imovina porodice Minh biva nacionalizovana, a oni gube kontrolu nad poslom i dobrima. Potomci su decenijama kasnije pokretali postupke za restituciju imovine, uključujući zemljište i kuće na Rtnju, ali ne i sam rudnik jer je rudno bogatstvo državno vlasništvo.
Nasleđe
Rudnik Rtanj je radio do 1967. godine, a njegovo zatvaranje označilo je kraj jedne industrijske ere u ovom delu Srbije.
I danas, priča o Minhovima ostaje važan deo istorije srpske industrije — od ranog tekstilnog biznisa do socijalno odgovornog rudara oko Rtnja. Njihova dela urušena ratovima, zatrta nacionalizacijom, ali činjenice o njihovom radu i dalje žive u sećanju stanovnika, starim objektima i dokumentima.
Foto: Ilustracija/ A.M
