U Beogradu osamdesetih godina XIX veka vreme još nije imalo brzinu. Grad se budio polako, uz zvuke konjskih kopita po kaldrmi, škripu drvenih točkova i pozdrave trgovaca koji su otvarali radnje duž varoških sokaka. I baš u takav grad, između orijenta koji se povlačio i Evrope koja je kucala na vrata, stigao je – velosiped.
Godine 1884, u prestonici Kneževine Srbije, osnovano je Prvo srpsko velosipedsko društvo. Naizgled bezazleno udruženje zaljubljenika u novu spravu na dva točka, u stvarnosti je predstavljalo jednu od onih tihih, ali presudnih tačaka preokreta u istoriji grada i društva. Jer tamo gde se zavrti pedala, ubrzo se menja i pogled na svet.
Velosiped je u Beogradu bio čudo. Gvozden, visok, nesiguran, često praćen podsmehom prolaznika i zabrinutim pogledima kočijaša. Vozači su padali, ustajali, ponovo pokušavali. I učili. Kao što je i sam grad učio da se kreće drugačije, brže i samostalnije.
Članovi Prvog srpskog velosipedskog društva nisu bili slučajni ljudi. To su bili činovnici, profesori, trgovci, oficiri – nova gradska klasa koja je želela da pripada vremenu koje dolazi. Okupljali su se ne samo zbog vožnje, već i zbog ideje: da se telo vežba, da se duh disciplinuje, da se grad posmatra iz drugačijeg ugla – sa visine bicikla, a ne sa sedla konja.
Prve zajedničke vožnje ličile su na pokretne predstave. Beograđani su izlazili na prozore, deca trčala za biciklistima, a varoš je na trenutke stajala da vidi kako ljudi bez konja prolaze ulicama. Trke su bile skromne, bez medalja i fanfara, ali sa snažnim simboličkim značenjem: Srbija je počela da se takmiči sama sa sobom.
Društvo je učestvovalo u gradskim svečanostima, paradama i javnim okupljanjima. Velosipedisti su postajali deo slike modernog Beograda, zajedno sa novim zgradama, gasnim lanternama i prvim tramvajima. U njihovim pravilima, odeći i ponašanju ogledala se nova ideja reda i javnosti.
Nije sve išlo glatko. Bilo je podsmeha, otpora, čak i zabrana vožnje pojedinim ulicama. Ali upravo u tom sudaru starog i novog ležala je suština vremena. Velosipedisti su, svesno ili ne, gurali granice – baš kao što su gurali pedale.
Prvo srpsko velosipedsko društvo nije potrajalo kao institucija u svom izvornom obliku, ali je ostavilo trag dublji od sopstvenog trajanja. Iz njega su izrasli novi klubovi, nova takmičenja i ideja sporta kao organizovane, javne delatnosti. Još važnije, izrasla je slika grada koji se usuđuje da ide napred.
Kada danas bicikl prolazi beogradskim ulicama, često zaglavljen između automobila i semafora, retko ko se seti tih prvih vožnji po kaldrmi. A upravo tada, u padu i ustajanju, u čudu i smehu prolaznika, Beograd je prvi put zavrteo pedale – i krenuo putem iz kojeg se više nije mogao vratiti.
Istorija
Prvo srpsko velosipedsko društvo ( biciklističko društvo) osnovano je 23. decembra 1884. u Beogradu u nekadašnjoj kafani „Hajduk Veljko“. Za prvog predsednika izabran je Milorad Terzibašić. Osnivači su bili: Đorđe Vajfert, vajar Đoka Jovanović, lekar Đorđe Nešić …
Godinu dana nakon osnivanja društva izgrađen je prvi veledrom kružna staza za vožnju velosipeda ( prva biciklistička staza). Staza se nalazila na mestu gde je danas Dom Vojske ( Ratnički dom) u Beogradu.
Najbolji velosipedista u Beogradu je bio doktor Đorđe Nešić koji je i u Moskvi 1897. godine pobedi na trkama. U trci on je ubedljivo ostavio iza sebe i svetskog šampiona. Doktor Nešić je i prvi organizovao moto trku u Srbiji 1909. godine gde je početak trke bio u Nišu, a cilj u Beogradu.
Milorad Terzibašić je 8. januara 1887. pokrenuo izdavanje mesečnog lista „Velosipedski list“ što je bio prvi sportski list u Srbiji.
Prvo biciklističko prvenstvo Beograda održano je 2. juna 1896. na stazi od 14 km.
Prvo biciklističko prvenstvo Srbije organizovano je 5. oktobra 1897. na stazi od 92 km Beograd – Smederevo – Beograd. Startovalo je 10 biciklista.
