Nikola Spasić rođen je 1838. godine u beogradskoj zanatskoj porodici, u vreme kada je grad još uvek nosio tragove orijentalne varoši, a srpska država bila tek u stvaranju. Od najranije mladosti bio je upućen u svet rada, discipline i trgovine, a trgovački put odveo ga je najpre u male radionice kože i tekstila — zanate koji će kasnije biti osnova njegovog bogatstva.
Krajem pedesetih godina 19. veka Spasić postaje jedan od najpoznatijih trgovaca kože u Beogradu. Njegove radnje nalazile su se u tadašnjoj čaršiji, a na dobru reputaciju nije uticalo samo bogatstvo, već i strogo poštovanje časti u poslu. Bio je poznat po tome da nikada ne ulaže u trgovinu koju ne poznaje i da nikada ne uzima više nego što mu pripada.
Do sedamdesetih godina 19. veka postao je jedan od najimućnijih trgovaca u Srbiji — a onda je počela njegova druga životna faza.
Beograd Nikole Spasića: graditelj u doba preobražaja
U drugoj polovini 19. veka Beograd se ubrzano menjao. Rušene su turske mahale, a na njihovom mestu niču široke ulice, moderne palate i trgovi. Ovo je bilo vreme kada privatni kapital, a ne država, najviše oblikuje izgled grada.
Nikola Spasić ulazi u ovu novu epohu kao čovek sa vizijom. Ulaže u zemljište na najatraktivnijim lokacijama, angažuje tada vodeće arhitekte i gradi zgrade koje su, odmah po završetku, postajale prestižne adrese.
Između 1880. i 1910. godine podiže nekoliko reprezentativnih zdanja u najužem centru Beograda — objekata koji i danas predstavljaju spomenike arhitekture i žive kao najprepoznatljiviji delovi grada.
Osnivanje Zadužbine Nikole Spasića (1913–1916)
Spasić nije imao potomke, ali je imao jasno definisanu ideju o tome šta njegova imovina treba da postane posle njegove smrti. Već početkom 20. veka započeo je pripreme za stvaranje velike zadužbine. Po testamentu tadašnju imovinu su činile četiri velike zgrade u Knez Mihajlovoj ulici u Beogradu. Bile su to kuće pod brojevima 19, 33, 37 i 47. Kasnije je zgradu broj 37, poklonio pomenutom Invalidskom fondu.
Oporuka iz 1913. godine
Godine 1913. sastavio je testament kojim celokupnu imovinu — palate, kuće, radnje, magacine, zemljište i kapital — ostavlja narodu Srbije kroz posebnu zadužbinu. Njena svrha bila je široka, ali jasno definisana:
- unapređenje nauke, umetnosti i proizvodnje,
- osnivanje fondova za školovanje siromašnih đaka i studenata,
- pomoć bolnicama, siromašnim zanatlijama i kulturnim ustanovama,
- očuvanje i razvoj srpske privrede.
Zadužbina je zvanično počela da funkcioniše nakon njegove smrti 13. aprila 1916. godine, tokom nemačke okupacije Beograda. Uprkos ratnim godinama, zadužbina je opstala, a posle oslobođenja nastavila rad punim kapacitetom.
Najznačajniji objekti Zadužbine Nikole Spasića
Zadužbina je u trenutku osnivanja imala preko 30 vrednih objekata u centru Beograda, od kojih su neki i danas najvažniji primeri arhitekture stare prestonice.
U nastavku su najpoznatiji:
- Palata u Knez Mihailovoj 33 (1889)
Arhitekta: Konstantin Jovanović
Ovo je verovatno najpoznatije Spasićevo zdanje — elegantna palata podignuta u doba procvata srpske buržoazije. Fasada s dekorativnim elementima u stilu visokog akademizma, bogate lođe na spratu i simetrične kompozicije čine je jednim od najprepoznatljivijih objekata u pešačkoj zoni.
U prizemlju su od samog početka bili elitni lokali, dok su spratovi služili kao luksuzni stanovi za zakup. I danas je jedna od najvrednijih nekretnina u Knez Mihailovoj.

Nepokretna imovina Nikole Spasića koju je dao za osnivanje Zadužbine sastojala se od četiri zgrade, i to:
- Kneza Mihaila broj 19 i Obilićev venac broj 17.
- Kneza Mihaila broj 33 i Đure Jakšića broj 1.
- Kneza Mihaila broj 37 i Vuka Karadžića broj 8.
- Kneza Mihaila broj 47 (ulična i dvorišna), Nikole Spasića broj 2 i 2a, Kralja Petra broj 18.
Značaj Zadužbine: stotinu godina delovanja
Od 1916. do danas, Zadužbina Nikole Spasića prošla je kroz mnoge istorijske lomove — dva svetska rata, promene država, promene sistema svojine i zakona o zadužbinama. Ipak, ona je opstala.
Njene zasluge uključuju:
- finansiranje školarina hiljadama đaka i studenata,
- donacije bolnicama i domovima zdravlja,
- podršku kulturnim ustanovama,
- ulaganje u obnovu i održavanje istorijskih zgrada,
- očuvanje starog trgovačkog Beograda.
Najveći deo sredstava dolazio je (i još uvek dolazi) iz zakupa objekata u centru grada — što je bila i osnovna Spasićeva ideja: da se trajna imovina pretvara u trajnu pomoć.
Nikola Spasić – tihi dobrotvor koji je nadživeo sebe
U vreme kada je građanska čast bila najviši ideal, Nikola Spasić bio je oličenje tihog i ozbiljnog dobrotvorstva. Nije se slikao po novinama, nije tražio politički uticaj i nije želeo zahvalnost. Umesto toga, ostavio je grad koji i danas na svojim fasadama nosi njegovo prezime i zadužbinu koja čuva sećanje na njegov rad.
Njegova dela govore više od reči:
- Beogradu je dao izgled evropske prestonice,
- srpskim generacijama dao je budućnost,
- a svojim narodom ostavio je trajnu poruku da bogatstvo ima smisla samo ako služi drugima.
