U vreme kad su brda imala svoje gospodare, a svako drvo svoj glas, pričalo se da postoji jedan svetac koji ne hoda po stazama od kamena, već po stazama od hladnog vazduha.
Zvali su ga Sveti Mrata, čuvar stoke, reda i zimske straže.
Kažu da on ne silazi na zemlju kao ostali svetitelji — ne vidi se, ne čuje se.
On proveje.
Kad vetar odjednom stane, a sneg u tami zaiskri kao da neko oguljenom rukom dodiruje njegovu površ, narod zna:
„To Mrata ide.”
Kazna za nemilost
U jednom selu pod planinom, živeo je domaćin po imenu Vukadin. Bogat — da, ali tvrda srca. Stoku je držao kao kamen: mnogo ju je imao, malo ju je gledao.
Te godine, zima se spuštala brže nego inače. Došao Mratindan, a Vukadin, uprkos običaju, reši da zakolje vola. Tako njemu bilo milo — „Mene niko neće učiti kad ću šta da radim“, govorio je.
Selo se molilo da to ne čini, ali on se smejao.
Te noći, u gluvo doba, vrata njegove štale škrinuše. Ne od vetra.
Nešto hladnije od vetra ušlo je unutra.
Kad je Vukadin ujutru ušao, sve stoke beše živa, ali svaka sa ledenim otiskom na čelu, kao da je nečija hladna ruka prešla preko njih.
Do Bogojavljenja, jedno po jedno grlo oslabilo je, ne od bolesti, već od tuge. Kao da ih je neko prokleo ne rečima, već dodirom.
I tada je Vukadin shvatio:
ono što čovek u sujeti misli da radi samo sebi, zima vraća svima.
Nije mu više bilo do smeha.
Mratin dar sirotinji
Sasvim druga sudbina zadesila je siromašnu udovicu Katu, koja je imala samo jednu mršavu kozu. Kad je nastupio Mratindan, ona je upalila jednu sveću, sinula hleb sa soli i prošaputala:
— Sveti Mrata, nemam mnogo, al’ što imam — delim. Samo mi kozu čuvaj.
Te noći, dok je sneg teško padao, u njenoj šupi čulo se nešto nalik na disanje. Ne ljudsko, ne kozje — nešto dublje, mirnije.
Kad je sutradan ušla, koza je bila ista, ali staja je bila topla kao da ju je grejao nečiji nevidljivi dah.
Kata je prvi put posle mnogo godina videla kozje mleko penušavo i belo.
Od tog dana, koza je davala mleka više nego celo stado, i to sve do proleća.
— Mrata ti pomog’o — govorilo je selo.
Kata se samo tiho smešila, jer je znala da se dobra dela govore u tišini.
Noć kad sneg prohoda
Postoji još jedna priča, retka i stara, koju su kazivali samo najstariji stočari.
Kažu da uoči Mratindana sneg „prhoda“ — ne zato što ga vetar nosi, već zato što sneg ide za Mratom.
Ko te noći gleda kroz prozor, ponekad može videti tragove na smetovima: dugačke, ravne, kao da je neko hodao nogama od čiste svetlosti.
Ako posle takvih tragova zima bude blaga, kaže se:
„Mrata je prošao mirno.“
Ako bude surova, govori se:
„Neko ga je naljutio.“
Od tog verovanja ostalo je i pravilo koje je svako dete znalo:
na Mratindan ne udaraj životinju, ne viči u kući, ne reži na čoveka — jer možda baš taj trenutak gleda svetac koji čuva sneg i blagostanje.
Mrata – Svetitelj Tišine
Od svih svetitelja, Mrata je jedan od retkih koji ne traži pesmu, lomljenje hleba ili svečani dan.
On traži samo tišinu, red, i poštovanje prema živom.
Zato ljudi vele:
„Na Mratindan – utišaj glas, smiri ruku, i zima će ti biti prijatelj.“
Tako se čuvao dom, tako se čuvala stoka, tako se čuvalo ime Svetog Mrate kroz vekove.
I sve dok sneg tiho pada, priča o njemu živeće kao deo zime same.
Foto: Ilustracija/ pixabay
