Rođena 24. januara 1887. u Veliko Gradište, u kući u kojoj je mirisao hleb iz očeve pekare, Žanka je rano naučila da život ne miriše uvek na toplinu. Posle očeve smrti, majka se preudala za sveštenika. U kući u kojoj za nju više nije bilo mesta, detinjstvo je završeno pre nego što je počelo. Sa samo četrnaest godina bila je udata.
Ali sudbina joj je, kao u loše napisanom komadu, već u prvom činu zadala batine. Muž nasilnik, dani svedeni na pranje veša i tišinu. I onda — beg. U pozorišnu trupu. U neizvesnost. U glad. U slobodu.
Vraćali su je silom. Tukli. Ponižavali. Ali se vraćala ponovo — sceni. Drugi put, uz nju je stao glumac Aca Gavrilović. Tada je postalo jasno: ova žena se više nikada neće vratiti u život koji joj je namenjen bez pitanja.
Prvu ulogu odigrala je 1902. u „Bračnim noćima“. Publika je prepoznala ono što je sudbina pokušavala da slomi — vatru. Prekretnica dolazi 1911. godine kada je u Beogradu zapazio upravnik Narodnog pozorišta Milan Grol i ponudio joj angažman u Narodno pozorište u Beogradu.
Tada počinje uspon.
Ređaju se klasici: „Figarova ženidba“, „Sirano de Beržerak“, „Rodoljupci“, „Uobraženi bolesnik“, „Tartif“. Ali 25. maja 1929. godine događa se nešto više od pozorišne premijere — rađa se legenda.
U komediji Gospođa ministarka, koju je napisao Branislav Nušić, Žanka ne igra ministarku — ona to postaje. Predstava puni sale Beča, Praga, Budimpešte, Sofije, Varšave, Krakova, Vilnjusa. A na stoto izvođenje Nušić joj piše:
„Mogu događaji menjati režime… Vas se krize ne može dotaći. Vi ostajete ministarka, jedina ministarka, uvek ministarka.“
I zaista — dok su se režimi menjali, ona je ostajala svoja.
Bila je boem. Skadarlija ju je poznavala bez šminke. Znala je da potroši, da da, da pomogne. Novac joj je prolazio kroz ruke kao aplauz — bučno i kratko.
A onda rat.
Drugi svetski rat nije birao. Da bi došla do insulina, igrala je u radio predstavama na Radio Beogradu. Igrala je da bi preživela. Posle rata — sud. Dana 3. februara 1945. osuđena je na osam godina gubitka nacionalne časti i na čišćenje ulica.
Žena koja je punila pozorišta sada je gurala metlu.
Tražila je pomilovanje. Podsetila je da je tokom rata skrivala Koča Popović, porodicu Flore, Samuila Pijade — rođaka Moša Pijade. Molila je samo jedno: da joj vrate scenu, da ne živi od milostinje.
Pomilovanje je stiglo 1947. godine. Doneo joj je vest prijatelj, glumac Milivoje Živanović. Bojan Stupica joj je saopštio da može da nastupa u Jugoslovenskom dramskom pozorištu.
Tri dana kasnije — umrla je.
Kao da je čekala samo to da joj vrate ime.
Na sahrani, kovčeg na volovskim kolima. Narod baca cveće. Po njenoj želji svira „Oj, Moravo“. Nije to bila sahrana glumice. To je bio poslednji aplauz.
Spomenik joj je podigla služavka i prijateljica, Magda, sa natpisom:
„Svojoj plemenitoj gazdarici Žanki podižem ovaj spomenik, blagodarna Magda.“
Godine 2009. sud je zvanično rehabilitovao Žanku Stokić. Ali narod je to učinio mnogo ranije.
Jer postoje glumci koji igraju uloge.
I postoje oni koji svojim životom odigraju tragediju, komediju i dramu jednog naroda.
Žanka Stokić je bila sve to.
I ostala — ministarka.
Foto: Ilustracija
