U danima kada se Zapadno rimsko carstvo krunilo kao stara freska sa zidova, kada su varvari stajali pred kapijama, a vera bila iskušavana raspravama i sumnjama, Gospod podiže u Rimu pastira snažnog duha – Svetog Lava.
Rođen u Italiji, u tišini i pobožnosti, Lav od mladosti pokaza bistrinu uma i čvrstinu vere. Pre no što postade papa, služaše Crkvi kao đakon, razborit u savetu i postojan u istini. A kada 440. godine bi izabran za episkopa rimskog, primi taj teret ne kao čast, nego kao krst.
U to vreme mnogi su raspravljali o tajni Hristovoj. Jedni su umanjivali Njegovo božanstvo, drugi Njegovo čovečanstvo. Tada Lav napisa poslanicu poznatu kao „Tomos“, ispovedajući da je Hristos istiniti Bog i istiniti Čovek – dve prirode, ali jedna Ličnost. Njegove reči biše pročitane na Halkidonski sabor, i episkopi uskliknuše: „Petar je kroz Lava govorio!“ Tako se utvrdi vera pravoslavna i razagna magla zablude.
Ali Gospod mu dade i drugo iskušenje.
Godine 452. dođe do Italije strašni vođa Huna, Atila, koga nazivaše „bičem Božjim“. Gradovi padoše, narod drhtaše, a Rim očekivaše sudbinu. Tada Lav, bez vojske i oružja, izađe u susret osvajaču. Ne silom, nego rečju; ne mačem, nego verom. I, po promislu Božjem, Atila se povuče. Tako Rim bi pošteđen.
Kada su Vandali kasnije upali u grad, Lav opet stade pred silu, moleći da se narod poštedi pokolja. Iako grad bi opljačkan, krvoproliće bi ublaženo njegovim zastupništvom.
U svemu tome, Lav ostade neumorni učitelj. Propovedaše, pisaše, uređivaše crkveni poredak i učvršćivaše jedinstvo. Njegova reč beše jasna, njegova vera nepokolebljiva.
Upokojio se 461. godine, ostavivši Crkvi primer pastira koji ne beži pred vukovima. Nazvan je Veliki – ne zbog sile, nego zbog služenja; ne zbog trona, nego zbog istine.
Njegovo ime i danas svedoči da i u najtežim vremenima Gospod podiže ljude koji stoje uspravno, čuvajući veru i narod.
