U vreloj, nemirnoj Aleksandrija, u vreme kada je vera bila hrabrost, a hrabrost često značila smrt, živeo je lekar po imenu Kir. Nije bio poznat po bogatstvu, niti po dvorovima, već po nečemu tišem i ređem – po milosrđu. Lečio je bez naplate, bez razlike među ljudima, oslanjajući se na znanje, ali još više na molitvu. Govorilo se da mu je vera bila lek koliko i ruka.
U isto vreme, Jovan, vojnik po službi, a hrišćanin po savesti, čuo je za Kiru. Nije ga privukla samo njegova veština, već snaga njegove vere. Kada su progoni hrišćana postali suroviji pod carem Dioklecijan, dvojica muškaraca nisu uzmakla. Naprotiv, približili su se mestu opasnosti.
U gradu Kanop, blizu Aleksandrije, hrišćani su zatvarani i mučeni. Kir i Jovan došli su da ohrabre zatočene, da im budu i lekari i braća. Time su i sami potpisali svoju presudu. Uhvaćeni su, mučeni i pogubljeni početkom IV veka.
Narod ih je zapamtio kao besrebrenike – one koji „ne primaju srebro“. Ali njihova besrebrenost nije bila samo u novcu. Nisu primali ni strah, ni ćutanje, ni izdaju.
Zato ih Crkva pamti kao svete mučenike i lekare koji su pokazali da je najveće isceljenje – vernost do kraja.
