Prepodobni Pavle Tivejski (oko 227–341), u hrišćanskoj tradiciji poznat kao prvi pustinjak, stoji na samom izvoru monaštva – tih, skriven od sveta, a ipak presudan za njegovu duhovnu istoriju.
Rano bekstvo od sveta
Pavle je rođen u Egiptu, u oblasti Tive (otuda nadimak Tivejski), u imućnoj hrišćanskoj porodici. Bio je obrazovan, naslednik značajnog imanja, ali je mladost proveo u vremenu žestokih progona hrišćana, naročito za vladavine cara Dekija.
Iz straha da ga rođak ne izda vlastima radi nasledstva, Pavle napušta dom i odlazi u pustinju. Ono što je u početku bio beg, vremenom postaje izbor.
Pustinja kao kelija
Naselio se u dubokoj egipatskoj pustinji, u pećini kraj izvora, okruženoj palmom. Ta palma mu je davala sve:
- plodove za hranu
- lišće za odeću
- hlad u podnevnoj žezi
Predanje kaže da mu je gavran svakodnevno donosio pola hleba, a kasnije, u času Božje promisli, i ceo hleb.
Pavle je u pustinji proveo preko devedeset godina, u potpunom bezmolviju, molitvi i postu. Nije osnivao manastire, nije imao učenike, nije pisao – ali je živeo ono što će monaštvo tek kasnije formulisati.
Susret sa Antonijem Velikim
Tek u dubokoj starosti, kada mu je bilo oko 113 godina, Pavla je posetio prepodobni Antonije Veliki, već čuven kao otac monaha.
Antonije je, po Božjem otkrivenju, krenuo u pustinju da pronađe čoveka koji je „stariji od svih pustinjaka“. Posle dugog traganja, susreo je Pavla – tihog starca, obasjanog unutrašnjim mirom.
Proveli su noć u razgovoru o Bogu, a ujutru je Pavle najavio svoju skoru smrt i zamolio Antonija da mu donese ogrtač Svetog Atanasija Aleksandrijskog, kako bi bio u njega pogreben.
Smrt i čudo
Kada se Antonije vratio, zatekao je Pavla već upokojenog – klečeći, sa rukama podignutim ka nebu, kao u molitvi.
Predanje kaže da su dva lava došla i svojim šapama iskopala grob u pustinjskom pesku. Antonije je Pavla sahranio sa suzama, nazvavši ga istinskim učiteljem – iako od njega nije čuo ni jednu propoved.
Duhovni značaj
Prepodobni Pavle Tivejski nije bio organizator, reformator ni harizmatični vođa. Njegova veličina je u radikalnom izboru Boga, bez svedoka, bez nagrade, bez glasa.
On pokazuje da:
- svetost može biti potpuno skrivena
- pustinja može biti punija od gradova
- molitva bez reči može biti glasnija od besede
Zato ga Crkva pamti kao prvog pustinjaka, onoga koji je pre svih pokazao da je moguće živeti samo od Boga.
