(praznuju se 26. januara / 8. februara po novom kalendaru)
Ovo je jedna od najlepših hrišćanskih priča o porodici koja se osvetila kroz veru, a ne kroz bekstvo od sveta.
Ksenofont je bio ugledan i bogat carigradski dostojanstvenik u vreme cara Justinijana. Sa suprugom Marijom živeo je pobožno i u strahu Božjem, a sinove Jovana i Arkadija vaspitavali su u veri, učenju i čestitosti.
Brodolom koji nije slomio veru
Kada su sinove poslali na školovanje u Virit (današnji Bejrut), dogodila se tragedija: brod je doživeo brodolom. Svaki od sinova bio je izbačen na drugu obalu, ne znajući jedan za drugog. Umesto očajanja, obojica su izabrala monaški put – jedan u jednom, drugi u drugom manastiru.
Roditelji, uverenI da su im deca poginula, razdali su imanje siromašnima i otišli u Jerusalim, gde su se i sami zamonašili – Ksenofont i Marija, svako u svom manastiru.
Čudesno prepoznavanje
Božjim promislom, sinovi su se najpre sreli međusobno, a potom su se svi – roditelji i deca – prepoznali u Jerusalimu, već kao monasi. Radost susreta bila je tiha, duboka i bez suza očajanja: svi su već bili „mrtvi svetu“, a živi Bogu.
Nakon toga su živeli podvižnički, u molitvi, postu i smirenju, svako do svoje blažene končine.
Poruka praznika
Ovi svetitelji svedoče da:
- porodica može zajedno ući u Carstvo Božje,
- gubitak nije kraj ako se preda Bogu,
- vera ne razdvaja – ona na kraju ponovo sabira, ali preobražene.
Zato se Prepodobni Ksenofont i Marija, i sinovi njihovi Jovan i Arkadije, poštuju kao zaštitnici hrišćanske porodice, roditelja i dece na putu.
