U gradu je svako zelenilo dobilo svoju ogradu.
Sve je nečije. Građani? Izgleda da su ničiji.
Šetaju, gledaju, prave divne selfije.
Red je da kažete deci: u gradu ste samo na odmoru.
Svaka klupa je označena.
Svaka staza ima svoje pravilo.
Čak i vetar mora da poštuje granice.
Čini se da je priroda postala gost u sopstvenom dvorištu.
Ulice su tu da vode.
Ali vode uglavnom do parkinga ili sprata više.
Komšija je prolaznik, drvo je prepreka, trava je izložena u galeriji pod staklom.
I dok gledamo, neko meri kvadrate i spratove, a mi učimo da turisti postajemo u sopstvenom kraju.
Dobro jutro, Beograde.
Ako ti se kraj čini stran — ne brini.
Nisi se ti promenio. Samo je grad naučio da bude tuđ.
