Postavljanje nove skulpture na Terazijama nije problem zbog same skulpture. Problem je što predstavlja savršenu metaforu načina na koji se danas vodi Beograd.
Neznanje više nije slučajnost. Ono je postalo urbanistička filozofija.
Terazije nisu običan kružni tok na koji ćete spustiti bilo šta što vam se učini zanimljivim. To je jedan od istorijski najznačajnijih prostora u Srbiji. Mesto koje je ime dobilo po turskim vodovodnim kulama – terazijama – oko kojih je nastajao moderni Beograd. Mesto na kojem su se smenjivali trgovi, hoteli, kafane, prve bioskopske predstave, politički događaji, ratovi i obnove. Mesto koje priča istoriju grada.
A šta smo dobili?
Skulpturu koja sa Terazijama nema nikakvu vezu.
Kada već želite da ostavite trag, zar nije bilo logično da taj trag bude nastavak istorije, a ne njen prekid?
Mogla je da se napravi replika čuvene stare fontane koja je krasila trg početkom dvadesetog veka. Mogla je umetnička interpretacija nekadašnje vodovodne kule po kojoj su Terazije dobile ime. Mogao je spomenik ljudima koji su gradili ovaj deo Beograda. Moglo je mnogo toga.
Ali za tako nešto potrebno je prvo otvoriti knjigu.
I tu dolazimo do suštine.
Beograd se danas uređuje kao da istorija predstavlja smetnju, a ne najveću vrednost jednog grada.
Još bolji primer je Trg Republike.
Ili, za mene prikladniji stari naziv – Pozorišni trg.
Na mestu gde se nalaze Narodno pozorište i Narodni muzej, dva simbola srpske kulture, postavljen je veliki sat.
Sat.
Ne spomenik nekom od velikana srpske književnosti, glumi ili umetnosti. Ne bista Jovana Sterije Popovića. Ne Branislava Nušića. Ne Bore Stankovića. Ne nekog od ljudi čije delo i danas živi.
Kao da je najveći problem građana bio što nisu znali koliko je sati.
Ako ćemo već tim principom, onda hajde da budemo dosledni.
U naselju Lion postavimo ogromnog lava.
Na Paliluli – lulu.
Na Gazeli – gazelu.
Na Banovom brdu – brdo.
Na Cvetkovoj pijaci – cvet.
Na Konjarniku – konja u prirodnoj veličini.
Na Karaburmi… možda burmu.
Jer ako se već odričemo istorije i simbolike prostora, onda bar da budemo potpuno dosledni u apsurdu.
Problem nije u skulpturama, satovima ili fontanama.
Problem je što vlast koja vodi grad više od deceniju nema ideju kako bi u suštini ovaj grad, sa dubokom istorijom, trebao da nastavi dalje.
Veliki gradovi pažljivo biraju svoje simbole. Oni izrastaju iz istorije, kulture i identiteta. U Beogradu se, izgleda, biraju po sistemu: „Imamo slobodan plato, ajde da nešto stavimo.“ Kako bi sugrađani to rekli skrolovanje i biranje na Temu.
A javni prostor nije prazna polica u dnevnoj sobi koju popunjavate ukrasima. Svaki trg, svaka ulica i svaki spomenik pričaju priču o gradu i ljudima koji njime upravljaju.
Nažalost, priča koju danas pričaju Terazije i Trg Republike nije priča o Beogradu.
To je priča o ljudima koji su uspeli da jedan grad sa dve hiljade godina istorije uređuju kao da je nastao prošlog utorka.
I možda je upravo to najveća skulptura koja je poslednjih godina podignuta u Beogradu.
Ne ona na Terazijama.
Već monumentalni spomenik neznanju.
