Još pre nego što svane, dok se zima lepi za prozore, a dim iz odžaka izlazi sporije nego inače, u kući se zna — Ignjatijevdan je. Nije to praznik buke, ni pesme, ni velikih reči. To je dan kada se govori tiše, hoda pažljivije i gleda unapred, jer se veruje da se baš tada godina hvata za kuću.
U narodnom pamćenju, Ignjatijevdan je prag. Sa jedne strane ostaje stara godina, sa svim onim što je donela i odnela, a sa druge počinje nova, još nevidljiva, ali već slutnjom prisutna. Zato se toga jutra rano ustaje. Ne iz lenjosti, kažu, nego da godina ne bi bila spora. Ne svađa se, jer bi se svađa razrasla i potrajala. Ne psuje se, jer bi se ružne reči vraćale kao jeka.
Najstariji u kući prvi zapali vatru. Ne daje se žar komšiji, ne iznosi se ništa iz doma — da sreća ne izađe za rukom koja je iznosi. Hleb se lomi polako, so se ne prosipa, a prag se ne preskače bez potrebe. Sve ima svoju meru, jer se veruje da ono što se tog dana poremeti, teško će se tokom godine popraviti.
U dvorištu, u tišini koja se meša s parom daha, obavlja se najteži i najsvečaniji posao — ignjatijevsko klanje praseta. To nije samo priprema za Božić, već čin žrtve i nade. Prase se ne kolje u žurbi. Veruje se da meso zaklano na Ignjata ima snagu da traje, da hrani i čuva porodicu. Deci se, negde, čelo dotakne mašću — da budu zdrava, jaka i otporna na zimu i život.
Posebna pažnja obraća se na prvog gosta. Ako u kuću prvi uđe čovek vedra lica i dobre reči, domaćin se osmeli — godina će biti laka. Ako je mrzovoljan ili ćutljiv, domaćica krišom preksti dlan, da se loš znak ne zadrži. U tim sitnim gestovima vidi se koliko je verovanje tiho, ali uporno.
U štali se tog dana stoci daje bolji zalogaj. Domaćin zastane, pogleda, prekrsti se. Stoka je, u narodu, deo kuće — bez nje nema ni hleba ni mira. Ignjatije se zato doživljava kao svetac koji čuva ognjište, i ljude i životinje, sve što diše pod istim krovom.
Vreme se pomno prati. Vedro nebo obećava rodnost, mraz zdravlje, vetar promenu. Ništa se ne govori naglas, ali se pamti. Jer narod veruje da priroda tog dana šapuće više nego inače.
Kad padne veče, kuća se smiri. Nema veselja, ali ima tihe sigurnosti. Ignjatijevdan nije dan slavlja, već dan poretka. Dan kada se kuća sabira, a godina tek počinje da se piše.
Tako je u narodu Sveti Ignjatije Bogonosac postao više od imena u kalendaru — postao je čuvar početka, tišine i nade, onaj kome se ne moli glasno, ali se sluša pažljivo.
Zaštita kuće i dece
- Na Ignjatijevdan se u nekim krajevima:
- ne pozajmljuje ništa iz kuće,
- ne iznosi vatra ni žar,
- ne daje so ni hleb,
jer se veruje da bi se time „odnela sreća“.
Ignjatijevsko prase
Najpoznatiji običaj vezan je za klanje praseta, tzv. ignjatijevsko pečenje.
- Tog dana se tradicionalno kolje prase za Božić,
- veruje se da meso zaklano na Ignjatijevdan neće da se pokvari,
- prase simbolizuje žrtvu, obilje i pripremu za Hristovo rođenje.
U narodu se kaže:
„Ko nema praseta na Ignjata, nema ni Božića.“
