Kažu stari ljudi da je Božićni post kao put što vodi kroz zimske noći, dug, tih i beo, ali osvetljen svetlom što se rađa u srcu čoveka. Nije to običan put, niti je to obično vreme; to je vreme kad se svako ogleda u sebi kao u studenoj vodi bunara i pita: kakve mi ruke dočekuju Božić, kakvo mi je srce pred Ognjištem nad ognjištima?
Počinje taj put kad se novembar prepolovi, kad dani skrate a sve priguši miris dima iz dimnjaka. Tada, pred večer, u mnogim selima, stariji bi govorili deci:
„Od sutra, deco, kreće Božićni post. Gledajte da budete mirni, jer kako ga provedete – takav će vam biti Božić.“
I tako, čim bi svanulo, ljudi bi ustajali ranije nego inače. Zima jest oštra, ali srce je tad mekše nego u bilo koje doba godine. Žene bi pripremale posnu trpezu, prebranac što krčka kao da šapuće, turšiju što pucketa, pitu sa jabukama što miriše na detinjstvo. Muškarci bi sabirali misli i tiše govorili, jer se verovalo da u postu glas ne treba da bude ljutit, da reč ne sme da poseče, niti misao da potamni.
Kažu da se u tim danima svako ko mrzi sebe prepoznaje, jer mu je teško da posti, a ko nosi dobrotu u sebi – post mu se olakša. Starice bi često savetovale unuke:
„Čedo, nemoj samo stomakom da postiš. More, lako je bez masti i mesa, ali teško je bez zle reči i bez ružne misli.“
Tako bi dani prolazili. U sredu i petak, niko ne bi ni pomislio da zapali ulje, a kad dođu subota i nedelja – dom zamiriše na ribu, jer je Božićni post, vele, blaži od svih drugih i nosi u sebi radost, a ne tugu. Tako je od davnina zapisano.
A napolju, dok se poste, zima polako uzima svoju vlast. Sneg se hvata po granama, zvecka pod nogama, a vetrovi nose glasine šta će biti te zime:
– Ako je u prvim danima posta studen, biće hladna, zdrava zima,
– ako je toplo, kažu: „Varat’ će te do pola januara, a onda će da opuca na sve strane.“
Dok se post primicao polovini, ljudi bi već počeli da pripremaju sve što će im trebati za Badnje veče. Momci bi gledali kakav će badnjak da poseku – da bude ravan, zdrav i svetao kao nova godina. Devojke bi pregledale brašno, jer česnica mora biti od najboljeg brašna što je kuća sakrila za veliki dan.
A kako se približi kraj posta, poslednja nedelja postane stroga i tiha. Niko se ne smeje glasno, niti se svađa, niti se ružno govori. Čak i deca šapuću, jer su im babe govorile:
„U poslednjoj nedelji posta, anđeli kroz selo prolaze i slušaju ko se kako Bogu sprema.“
Na Badnji dan, čim se zvezda pojavi, domovi se ušuškaju u poseban mir. Toga dana se jede suvo, da bi srce ostalo budno. Domaćice se krste nad loncima, domaćini unose badnjak, a deca trče oko stola kao da hoće da stignu radost koja već stoji pred vratima.
I tako, kroz četrdeset dana, čovek prođe put od svoje senke do svoje svetlosti. Prođe preko svojih slabosti, preko svoje gordosti, preko svojih nemira. I kad stigne na kraj puta, kad zazvone zvona u ponoć, kad se rodi Božić i kada oganj obasja sve što je bilo u mraku, čovek razume zašto se postilo:
Ne da bi stomak ostao prazan.
Nego da bi srce moglo da se ispuni.
I zato su stari govorili, dok pucketaju badnjaci u ognju:
„Božićni post ne pere čoveka vodom, već ga pere svetlošću.“
